Dio iz knjige – U četiri sata, konvoj je bio propušten kroz čistilište i polagano smo se vozili kroz Rogaticu, pored spaljene džamije (nekoliko mjeseci ranije Muslimani su bili očišćeni), prema planinama. Žepa je bila pedesetak kilometara dalje, ali nakon dvadeset smo smo bili zaustavljeni na barikadi svih barikada. Komandant je bio nizak, nabijen momak sa dvocijevnom puškom i izvijenim brkovima. Lijevo do njega stajalo je, kao stub visoko, čudovište, neuredne crne brade i kose do ramena, nalik na Raspućina, mada ne tako zgodan. Taj Rambo je imao oružja koje bi bilo dovoljno za cijeli vod, sam Bog zna koliko mu je granata visilo iz džepova na prsima i za pojasom, a izraelska mašinka u lijevoj ruci, onako, kao slučajno u nas uperena. Više no očito, ovi su ljudi bili navikli sve sporove rješavati prstom na obaraču.
KNJIGA: Peter Maass – Ljubi bližnjeg svog
Rat i njegovi pratioci – kukavičluk i junaštvo – univerzalne su osobine rata. Ja sam u svojoj knjizi pokušao to istražiti, nastojao sam naći odgovor na ono strašno, izluđujuće pitanje „Zašto?”. To, više no sama Bosna, istinska je tema ove moje priče o ratu
I
Gore, u brdima koja okružuju Sarajevo, u planinskom gradiću zvanom Pale, vođa bosanskih Srba, pjesnik-amater i profesionalni gospodar rata, živio je u vikendici u kojoj se nije desilo ništa značajno dok nije pao mrak, a onda se desilo sve, sve postalo moguće, kao da je na nju bačena kakva vradžbina. Istina je postala laž, laž – istina, a kad je vradžbina djelovala, teško je bilo razaznati između istine i laži. Ubrzo nakon posjete Grbavici, krenuo sam iz Sarajeva na Pale i tamo sreo Karadžića, jednu od najogavnijih ličnosti ovoga rata, i Hansi Kraussa, jednu od najsimpatičnijih. Ono što slijedi je pripovijest o tom čudnom putovanju, događajima koji su zatim uslijedili i sudbinama tih toliko različitih likova. Nadam se da se ne udaljavam previše od svoje priče kažem li da je pouka te pripovijesti vrlo prosta: pravda je u ovom našem svijetu čista slučajnost.
U okviru teritorije pod srpskom kontrolom bilo je nekoliko bosanskih enklava, između ostalih Žepa, u kojoj je živjelo 25.000 ljudi, ako se to uopće moglo zvati životom. Nekoliko su sedmica mediji svoje moćne reflektore usmjeravali na Žepu i to je natjeralo UN da u enklavu pokušaju dostaviti hranu i lijekove. Vanredni konvoj je upućen iz Sarajeva, medijima dopušteno da se priključe sa svojim vozilima i meni se desilo da sam u toj koloni bio na puškomet od Hansija Kraussa, fotografa agencije AP. Upoznali smo se prethodne noći, kad nas je spojio novinar AP koji je čuo da tražim da me neko poveze „tvrdim” autom, i htio i da Hansi, novajlija u Bosni, putuje sa nekim ko je imao bar malo više iskustva.
Rečeno nam je da se okupimo u šest sati ujutro kod kasarne Maršal Tito, gdje je bio stacioniran ukrajinski bataljon. To smo i učinili, i naravno Ukrajinci nisu bili spremni za polazak. Imali su problema sa gorivom; sve su prodali na crnoj berzi. Ukrajinski vojnici su već bili legendarni po tome što su zarađivali novac tako što su ispumpavali iz golemih rezervoara svojih oklopnih transportera gorivo i prodavali ga na crno. Konvoj je napokon i krenuo, pošto su francuski i egipatski bataljon pozajmili gorivo svojim lopovskim kolegama.
Oko ručka smo stigli u Rogaticu, grad kojeg su držali Srbi, zloglasan po tvrdoglavim komandantima kontrolnih punktova. Držeći se svoje slave, zahtijevali su da pregledaju svako vozilo, što je podrazumijevalo istovaranje kamiona, otvaranje sanduka sa hranom i lijekovima, provjeru konzervi sardina da se uvjere da unutra nisu skriveni meci, oduzimanjem svake kutije koja nije navedena u papirima, zaplenu naših rezervnih kanistera benzina (pod izgovorom da ih namjeravamo dati vojnicima u Žepi; u stvari, Srbi su htjeli gorivo za sebe i odbili nam ga vratiti na povratku) i zahtjevima da Ukrajinci predaju inventar svog naoružanja i municije, sve do kalibra i broja metaka. Oni su se uvijek zavjetovali da će dozvoliti nesmetan prolaz humanitarnim konvojima UN, a Vijeće sigurnosti UN je svojim trupama dalo mandat da se „koriste svim raspoloživim mjerama” kako bi isporučili pomoć, ali kad bi zagustilo, UN su se povlačile a Srbi igrali svoju igru. Pogotovo u Rogatici.
Hansi i ja smo imali mnogo vremena za ćaskanje. Bilo mu je trideset godina, Nijemac, gotovo ćelav, engleski mu je imao jak akcent, ali blago sarkastičan, kao da se rugao načinu na koji Nijemci prosto „muče” engleski jezik, trudeći se da ga govore koristeći se snagom, a ne finesama. U slobodno vrijeme, Hansi je bio vrhunski alpinist, koji se popeo na teške vrhove u Americi i Evropi, uključujući i El Capitan u kalifornijskom nacionalnom parku Yosemite, mjesto koje sam toliko puta posjetio sa ruksakom na leđima. Volio je prirodu koliko i ja, pa smo bez prestanka razgovarali o planinama koje smo obojica dobro znali. Ja se nikad nisam popeo na El Capitan – taj je uspon trajao dva dana, stijena za stijenom, spavanje na planini, rizik po život jer je gotovo izvjesno bilo da ćeš naići na pitona sklupčanog u stijeni; sve je to bilo iznad mojih početničkih sposobnosti – ali ne i njegovih, pa sam ga intenzivno ispitivao kako to izgleda.
Od El Capitana do Rogatice i nije tako daleko. Kvaliteti koji čine dobrog alpinistu isti su oni koji čine dobrog fotografa. Spremnost na rizik i sposobnost da se mudro izabere rizik u koji ćeš se upustiti. Iskreno zanimanje za zanat, a ne kaubojska potreba za uzbuđenjima. Među fotografima je bilo previše ovih drugih, momaka koji su voljeli adrenalin, hvalisanje i drčnost, i koje je rat zanimao samo zbog toga. Ratni fotografi su uvijek bili poznati po tom svom neodgovornom nemiru, a meni se čini da su tu reputaciju sve više i zasluživali, jer ovih dana gotovo svako zna snimati fotografiju. Prije dvadeset godina, to je zahtijevalo umijeće, da bi se ono imalo, trebalo je iskustvo – ako ste još htjeli biti veliki – i intuicija umjetnika. Danas, samo okineš, kao pištoljem; svako željan uzbuđenja je to kadar. U Bosni me iznenadio broj bivših vojnika koji su puške zamijenili kamerama. Hansi nije bio dio te gomile; bio je previše pametan i savjestan za takvo što.
Vrijeme je bilo blago za zimski dan na Balkanu, pa smo Hansi i ja sjedili na stražnjem sjedištu landrovera, koji nije bio pokriven. Sedmicama se nisam tako dobro osjećao. Umjesto da sjedim zatvoren u Sarajevu, u strahu od snajpera, minobacača i zime, sjedio sam napolju, osjećao sunce na licu, opušten, zgrijan, bez straha da će neko na mene pucati, jer u Rogatici nije bilo borbi. Dobro pamtim to zadovoljstvo, jer je bilo tako slatko, tako jednostavno.
U četiri sata, konvoj je bio propušten kroz čistilište i polagano smo se vozili kroz Rogaticu, pored spaljene džamije (nekoliko mjeseci ranije Muslimani su bili očišćeni), prema planinama. Žepa je bila pedesetak kilometara dalje, ali nakon dvadeset smo smo bili zaustavljeni na barikadi svih barikada. Komandant je bio nizak, nabijen momak sa dvocijevnom puškom i izvijenim brkovima. Lijevo do njega stajalo je, kao stub visoko, čudovište, neuredne crne brade i kose do ramena, nalik na Raspućina, mada ne tako zgodan. Sa ogrlicama metaka na prsima, ličio je na božićno drvo, a ispod desne ruke mu je ovlašno visila teška mašinka, od one vrste kakvu postavljaju na oklopne transportere. Sa komandantove desne strane je bio neko nalik na golmana, u maskirnom kombinezonu i sa crnom trakom na čelu.
Taj Rambo je imao oružja koje bi bilo dovoljno za cijeli vod, sam Bog zna koliko mu je granata visilo iz džepova na prsima i za pojasom, a izraelska mašinka uzi u lijevoj ruci, onako, kao slučajno u nas uperena. Više no očito, ovi su ljudi bili navikli sve sporove rješavati prstom na obaraču.
Padao je mrak a temperatura je padala kao kamen bačen u isušeni bunar i nije bilo oblaka da zadrže toplinu dana, a u bosanskim zimama, koliko god je bilo toplo danju, noći su bile opako hladne. Bili smo na vrhu brda, nalik na mjesečev pejzaž i oštar vjetar probijao nam je kroz odjeću i kožu.
Komandant koji se zvao Rajko Kušić, rekao je da konvoj nema prolaza. Nakon male rasprave, rekao nam je da sljedećeg dana mogu proći UN kamioni, da oni tu noć moraju provesti na brdu, dok mi novinari ima da napustimo njegovu zonu jer nismo imali saglasnost da prelazimo liniju fronta. Kad je jedan od novinara pokazao svoju službenu srpsku propusnicu za prelazak fronta, Rajko je samo zamahnuo rukom i propusnica je odletjela u nepovrat. „Žepi”, rekao je, „ne trebaju novinari.” Sat kasnije, Rajko nam je dao pet minuta da se gubimo i rekao da će onog koji to ne učini lično uhapsiti. Moram reći da ovaj put nisam bio previše nesretan što me vraćaju sa barikade.
Bila su tu četiri novinarska vozila, oko desetak novinara, sve u svemu, i mi smo krenuli prvo na Pale, devedeset minuta vožnje, držeći se zajedno i vozeći što je moguće brže. Tako je to u zemljama u ratu; mrak znači opasnost, vrijeme kad baš ne voliš lutati usamljenim cestama, gdje ti neki suludi vojnik može izmijeniti sudbinu. Jurili smo tako, nadajući se da je taj iscrpljujući dan pri kraju. Naravno, nismo bili u pravu.
Stigli smo, oko 10.30, u hotel Panorama, glavni štab srpskog rukovodstva. Srbi su uvjeravali UN da će stranim novinarima biti dozvoljeno da uđu u Žepu, pa smo odlučili da uložimo protest Radovanu Karadžiću. On nije bio u hotelu, ali očekivali su da se uskoro vrati sa neke službene večere, i njegovi saradnici su rekli da vjeruju da će biti sretan da se sa nama sretne. Karadžić se nije klonio svjetla reflektora; on ih je volio, kao što glumac voli pozornicu.
Kupili smo u podrumskom baru nekoliko boca soka i čekali ga u sali za sastanke. Nekoliko ljudi je zapalilo cigarete, dok su drugi spustili glavu na sto i zaspali.
Otvorila su se vrata i Karadžićev predstavnik za štampu, Ljubiša Raković, je ušao.
„Je li Peter Maass ovdje?”, zagrmio je.
Klimnuo sam i podigao ruku.
„Oh, gospodine Maass, htio sam popričati malo sa vama. Znate li da smo mi pretplaćeni na servis Washington Posta?”
cijeli clanak na:
http://www.e-novine.com/index.php?news=18939
inace cijela knjiga se moze naci na internetu…