O rogatickoj carsiji do sada nije bilo pisanih dokumenata pa su utoliko znacajni zapisi naseg sugradjanina Hakije Muftica o njoj.
Svojom knigom „Fragmenti zivota“ Hakija je opisao svoj zivot i zivot svoje porodice u Rogatici. Odslikana je Rogatica i njena carsija, prije Drugog svjetskog rata, sa svim svojim specificnostima i ljepotom.
Pokusacu u dva dijela prenijeti ono sto je Hakija zabiljezio, a te zabiljeske su licno, dozivljeno piscevo iskustvo. Zapisi se sastoje od tekstualnog dijela ali i skice carsije na kojoj su numerisane sve trgovine i zanatske radnje sa njihovim vlasnicima do 1941. godine. Ovaj dokument je zaista vazan i popunjava istorijsku prazninu naseg grada u ovom dijelu. Zahvaljujuci nasem sugradjaninu Hakiji Mufticu dobili smo dokument bez koga bi istorija Rogatice bila mnogo siromasnija. Nadam se da nam autor nece zmjeriti vrlo cesto citiranje tekstova njegove knjige ali obzirom da je ona izdata u veoma malom tirazu ovi tekstovi ce biti na ovaj nacin dostupni sirokom auditoriju. Bilo bi zaista steta da ovo ne procita i pogleda svaki Rogaticanin pa ma gdje on bio.
Autor Hakija Muftic navodi:
Rogaticku carsiju napisao sam uz prethodnu rekonstrukciju koja je rezultat mojih sjecanja, a ona se temelje na cinjenici da sam nekoliko godina radio svaki dan u ocevoj trgovinskoj tekstilnoj radnji, a kao volonter u “Udruzenju trgovaca” cesto obilazio trgovce, sa njima kontaktirao i dobro sve upoznao. Provjeru rekonstruisane carsije – svakog ducana i ko je u njima radio obavio sam kod Rogaticana one generacije koja zna i upamtila je carsiju kakva je bila sve do rata 1941. godine. Ovaj moj autorski rad objavljen je u Monografiji Rogatice 2009. godine, a kako je jedinstven, evo ga i u knjizi.
Zatim dalje nastavlja o rogatickoj carsiji:
Rogaticka carsija imala je veoma znacajnu ulogu u razvoju ovog podrucja, a posebno u formiranju Rogatice kao naselja, mjesta, pa grada gdje su prolazili trgovacki karavani koji su putevima dalje vodili i na istok i na zapad. Utvrdjeno je da je davne 1528. godine Rogatica imala prve ducane i da je bila poznato mjesto karavanske trgovine. U prvo vrijeme promet se obavljao na srednjem trgu, a carsija se sirila glavnom ulicom koja iz pravca Sarajeva prolazi gradom a na kraju put se razdvaja jednim pravcem za Visegrad, a drugim za Gorazde i Focu.
U vecini sporednih ulica koje se na sve strane granaju iz glavne carsije prema mahalama, s razvojem grada podignuti su i u njima ducani pretezno zanatlija i ugostitelja.
U centru grada nalazila se od davnina poznata pijaca poljoprivrednih proizvoda: krompir, grah, voce, maslo, puter, sirevi i drugo. Nesto dalje, u dijelu grada koji se zove Gracanica, smjestena je stocna pijaca koja je imala veliki podsticaj u razvoju stocarstva jer su kupci iz Sarajeva i drugih mjesta redovno svakog ponedjeljka kada je pijacni dan dolazili i kupovali stoku za mesare u Sarajevu, a i dalje. Bila je poznata rogaticka janjetina, a kupovana je i ostala krupna i sitna stoka, od cega je dio isao u izvoz. U to vrijeme na ovom podrucju su dosta uzgajani konji – bosansko brdske pasmine, koji su kupovani pretezno za italijansko trziste.
Najvece dostignuce u svom razvoju rogaticka carsija je imala pred rat 1941. godine. Tada je u carsiji bilo 112 trgovinskih, 88 zanatskih i 48 ugostiteljskih radnji. Vecina, 73 trgovinske radnje, poslovala je mjesovitom robom, a bilo je i specijaliziranih radnji: tekstil 9, prehrambeni proizvodi 9, voce i povrce 4, zeljezna roba 5, a po jedna elektrooprema, knjizara, sivace masine, oruzje i druge.
Od ukupno 248 trgovinskih, zanatskih i ugostiteljskih radnji u carsiji je bilo svega tri sa starim cepencima-kapcima, a ostale su bile savremene. Znatan broj radnji bio je modernizovan sa metalnim roletnama, staklenim izlozima, stalazama za robu, pultovima i drugom opremom. Roba je dijelom bila izlagana i ispred ducana, posebno ponedjeljkom, kad je u Rogatici pazarni – pijacni dan i kad seoski domacini prodaju na pijaci svoje proizvode i u trgovinama kupuju potrebnu robu – namiru za svoja domacinstva. Pored prehrambenih proizvoda, u namiru su spadali razni bezovi, tkanine, cicevi, deleni, glotovi i drugi materijali za izradu odjece, zatim obuca i druge potrepstine domacinstva.
Medju trgovcima bilo je korektnog nadmetanja ko ce sto bolje robu izloziti, reklamirati da privuce kupce. Da bi sto vise skrenuli paznju kupaca, neki bi mladi trgovci izasli pred radnju i izvikivali. Sjecam se nekih poziva:
– Ovdje je pravi kvalitet, roba je iz Beca! Dodji!
– Plati pa nosi sve sto ti treba iz trgovine!
Neki bi uzvikivali :
I ja sam na prodaju! Navalilo kod mene jer je najjeftinije! (a nema nijednu musteriju u ducanu!) Ko kupi dva opanka dobija treci besplatno! sta ce s njim? – konkurencija vice.
Sve je to doprinosilo da carsija bude zivlja, sarolika, sa mnogo drazi, da privuce kupca da dodje, razgleda, da se pogadja za cijenu, a zatim i da pazari, proda; kupac se nije lahko pustao iz trgovine dok nesto ne kupi!
Vise trgovinske radnje, poznatiji trgovci imali su brojne stalne musterije, pa i znatnu prodaju. Te musterije su uglavnom dobrostojeca domacinstva koja su uzgajala veci broj stoke, proizvodila povrce i voce za trziste ili su imala clanova domacinstva koji stalno rade, tj. imaju stalni izvor prihoda. Ovi kupci su bili najpozeljniji. Kad dodje svom trgovcu i kaze treba mu namira, zna se da su to redovne potrebe domacinstva, a kad kaze da mu treba veca namira, onda se kod njega sin zeni ili kcerka udaje. Ovakva veca namira – kupovina je i kad su bajrami, ramazan, uskrs, bozic, slave i druge svecanosti. Tada je trgovac obuzet poslovima; radostan je, veca je prodaja, kafe i cajevi se donose musterijama i uz cascenje su prijateljski razgovori. I ja sam tada imao najvise posla, ali sam se i radovao vecoj prodaji.
Zanatstvo je u gradu bilo dosta razvijeno. Sve neophodne struke proizvodnog i usluznog zanatstva bile su zastupljene, i u tome su grad i sire podrucje imali puni izbor i kvalitet. U carsiji je bilo 88 zanatskih radnji, od kojih 13 krojackih, 12 za izradu i opravku obuce, 6 kovackih, 7 za gradjenje, 13 stolarija, 3 molerske, 3 kamenoklesarske, 3 za proizvodnju zapreznih kola, 3 sajdzijske, 13 pekara, 4 mesara, a jedna radnja za opravak oruzja, te zlatara, sedlar, loncar, fotograf i druge. Kovac Sejid Ajanovic, kao vrhunski majstor proizvodio je plugove obrtace za oranje, koji su bili kvalitetni i veoma prakticni za brdska zemljista.
Zanatlije su radile najvise po narudzbi: obucu, odjecu, namjestaj PO mjeri, vucna kola i drugo. Bilo je i proizvodnje za nepoznatog kupca – trzista: tkanje bezova, jorgani, pokrivaci od vune, sukno za odijelo i ostalo. Dosta je bilo usluznog zanatstva narocito u oblasti gradjenja, odrzavanja zgrada i opravke.
Ugostiteljstvo je svoje usluge povecavalo i prilagodjavalo ukupnom razvoju privrede ovog podrucja i jacanju kupovne moci stanovnistva. Dosta jaka je bila konkurencija, pa su ugostitelji primjerenom uslugom i ponudom nastojali da privuku sto vise gostiju. Pored hotela “Rogatica”, “Balkan” i Pesikan” u gradu je bilo 45 ugostiteljskih objekata, od cega 19 kafana, 11 gostionica, 2 restorana, 3 ascinice, 3 slasticarne, a bilo je i 7 hanova, vecina sa dvoristem i stalama za vezivanje konja, sto je bilo naslijedje iz perioda dolaska i zadrzavanja trgovackih i drugih karavana, jer su kroz Rogaticu u to vrijeme vodili znacajni trgovacki putevi.
Hoteli i vecina drugih ugostiteljskih objekata u gradu bili su uredjeni i uglavnom su zadovoljavali potrebe gradjana i gostiju koji su dolazili u Rogaticu. Povremeno bi imali i muziku, koja se mijenjala. Grad je imao nekoliko savremenih kafana koje su bile lijepo uredjene sa radio-aparatima. U pojedinim kafanama i gostionicama bili su bilijar i kuglanje. Kafana “Musala” bila je smjestena pored rijeke Rakitnice, s velikom lijepom bastom gdje su djeca gostiju imala igraliste i drugo za zabavu.
Kasinu – cinovnicku citaonicu u centru grada posjecivali su sluzbenici, a u Kiraethanu citaonicu i biblioteku dolazili su stariji muslimani poslije vjerskih obreda u obliznjim dzamijama. Njihovi razgovori u ovoj citaonici bili su veoma interesantni i poucni, a medju sobom su se u raspravi veoma uvazavali. U Crkvenom domu blizu Pravoslavne crkve bila je kafana, citaonica, biblioteka, tamburaski zbor i mjesoviti hor. Zanatlijsko udruzenje imalo je biblioteku i veoma aktivan veliki tamburaski orkestar u kojem su generacije mladih stalno obucavane u muzici. Gotovo na svim priredbama, proslavama, svadbama, sijelima i drugim svcanostima orkestar zanatlija Rogatice je nastupao, a uspjesno su gostovali i u gradovima sirom Bosne i Hercegovine.
0 esnafskim odnosima i unapredjenju poslovanja trgovaca, zanatlija i ugostitelja brinule su njihove organizacije: “Udruzenje trgovaca” i “Udruzenje zanatlija i ugostitelja”, koje su ostvarivale saradnju i sa tadasnjim vlastima i strukovnim organizacijama u Banovini u Sarajevu.
Sve je oko rogaticke carsije i za carsiju bilo dobro organizovano, a ona je djelovala kao zajednica sa svim svojim funkcijama u kojoj svi brinu o svojim poslovima i nastoje da budu sto uspjesniji ne smetajuci drugima. Trgovci, zanatlije, ugostitelji i drugi nalazili su vremena za dogovore i o pitanjima od zajednickog interesa carsije, grada, o komunalijama i svemu drugom sto je potrebno za zivot mjestana.
Takvu sam Rogaticu i njenu carsiju znao, u njoj rastao, radio, zivio svoje najbolje mladenacke dane, koji su bili radosni i veseli. Kad bi svanulo i novi dan dosao, jedva sam cekao da dodjem u dragu rogaticku carsiju, gdje ces mnogo stosta vidjeti, cuti, a pokoju novu dogodovstinu i upamtiti. Ispunjava te zadovoljstvo sto ces vidjeti Teskeredzice, Aksamije, Hadziahmetovice, Jusice, Lihice, Danone, Sokolovice, Daidzice, Kosorice, Jesenkovice, Peste, Krajine, Tosevice, Hafizovice, Pape, Ajanovice i mnoge druge trgovce, zanatlije koji su svaki dan u gradu i koji se dovikuju, salju jedni drugim poruke, zajednicki ce piti kafu, pricati cekajuci musterije koje kad prvi pazar ostvare ispracaju radosnim rijecima:
– Od tebe sefte a od Boga bericet!
Pored carsije i na ostalom rogatickom podrucju bilo je manjih trgovinskih, zanatskih i ugostiteljskih radnji u Kukavicama, Mesicima, Han Stjenicama, Borikama, Zepi i drugim. Ove radnje imale su samo najosnovnije artikle, nije bilo znacajnijeg prometa. Seosko stanovnistvo dolazilo je u Rogaticu najvise petkom i ponedjeljkom u kupovinu jer je u carsiji bio veci izbor za snabdijevanje domacinstva, a cijene su bile nesto nize.
Rogaticke carsije – uredjene, sarolike, radne, beskrajno vesele, gostoljubive, privlacne – vise nema… Nazalost, tesko da ce je nekad ponovo biti, mada su nase zelje, nasa htijenja velika i neugasiva. To je bio i moj osnovni motiv da pisem, kao i cinjenica da o rogatickoj carsiji do sada nema pisanog traga, pa sam pozelio da istrazim i napisem rekonstrukciju – dokument o rogatckoj carsiji kakva je bila i kako se stvarni zivot u njoj odvijao, sta je znacila za grad i za cijelo ovo podrucje.
Napose, smatrao sam to i obavezom moje generacije, koja je pri kraju, a ona jos jedina zna i pamti carsiju kakva je bila prije nego sto je Azbukovacka cetnicka brigada iz Srbije zajedno sa domacim cetnicima oktobra 1943. godine opljackala i popalila gotovo cijelu Rogaticu i njenu carsiju, vise od 900 zgrada, da generacije koje su tu i koje budu dolazile imaju dokument i saznanje sta smo imali, kakve su sve vrijednosti i ljepote bezrazlozno unistene ne samo u Rogatici nego i u Bosni i Hercegovini. Potrebno je, jer do sada nije bilo pisanih dokumenata o cjelovitosti, znacaju i razvoju nase carsije, njenom radu, uspjesima i o onim vrijednim trgovcima, zanatlijama, ugostiteljima i drugim koji su joj gradili ugled i godinama ga uspjesno odrzavali. Oni su svojom ulogom, radom, brigom i ponasanjem zasigurno mnogo doprinijeli da Rogatica bude istinski grad u svakom pogledu, cijenjen, prihvacen i posjecivan, a njeni gradjani rado vidjeni i uvazavani.