Sjećanje na rahmetli Mehagu Hodžića

Rahmetli Mehmed Hodzic je jedan od ljudi, Rogaticana, koji je najveci dio zivota proveo u Rogatici i njenoj okolini. Izbivao je iz nje samo silom prilika, kada je ljude sila tjerala da se privremeno sklone.     Uvijek se on ponovo vracao svome kraju kada bi se stvorili minimalni uslovi za zivot. Njegovo izbivanje je uvijek bilo dirigovano silom kojoj se on, iako veliki borac u zivotu, nije mogao oduprijeti. Ta ljubav prema Rogatici je bila neupitna i njegova vodilja u zivotu. Zbog te ljubavi se morao mnogo cega odreci, pretrpiti, ali je uvijek bio spreman na tu zrtvu. 

Nazalost, u svojoj 86-toj godini je, ponovo silom, odveden iz nje da se vise nikada ne vrati. Nadamo se da ce bar njegove kosti nekad biti pronadjene i vracene tamo gdje pripadaju i da konacno njegova dusa nadje smiraj i konacno staniste. Tamo gdje je on najvise volio da bude i gdje se uvijek osjecao svoj na svome.

 

Mehmed Hodzic sin Husin, unuk Ahmetov rodjen je davne 1906. godine kao peto dijete siromasnog seljaka. Osam godina mladji od svog brata Muje, zivio je pomalo u njegovoj sjeni i u svemu slusao i oponasao svog brata. A njegov brat Mujo- Crni je bio clan KPJ jos od 1939. godine, nosilac “Partizanske spomenice 1941”. U predratnom periodu Mujino politicko djelovanje je bilo usmjereno zahvaljujuci povremenim susretima sa revolucionarima: Hasanom Kikicem, Avdom Humom i drugim kadrovima KPJ. On je u to vrijeme bio aktivan u redovima opozicionih partija i u neposrednim kontaktima medju seljacima rogatickog kraja. Zbog toga je nekoliko puta hapsen i osudjivan.

Sve to nije mimoislo ni mladjeg Mehmeda jer je bio ukljucen u sva ta dogadjanja.

Mladost je proveo u Satorovicima. Zivio je u zajednici sa ocem i sestrama dok se nisu poudale, radeci sve poljoprivredne poslove. Vojni kadar je sluzio u dva navrata po 9 mjeseci. Ozenio se 1929. godine Dzehvom Dzindo iz Dzindica i sa njom imao tri sina: Ahmeta, Sulejmana i Husu i kcerku Naimu. Poslije Dzehvine smrti 1960. godine ozenio se drugi put Cimom Salan iz Rogatice.

 

Od 1929. godine, zajedno sa bratom Mujom radi na prosvjecivanju seljaka. Bio je jedan od prvih clanova Zemljoradnicke zadruge u Satorovicima. Zbog svog politickog rada u opoziciji biva u vise navrata hapsen. Na izborima glasa za opoziciju i biva uhapsen, prvi put 1929. godine kada je osudjen na 15 dana zatvora a kasnije u vise navrata hapsen po nekoliko dana. Za vrijeme izbora 1938. godine biva ponovo uhapsen i 10 dana maltretiran. Zbog svog izrazitog ljevicarskog angazovanja, 1940 godine je kandidovan za clana KPJ. U partiju je primljen u decembru 1941. godine u partizanima kod Varesa.

Zajedno sa bratom ucestvuje u dizanju ustanka 1941. godine i od oktobra te godine se nalazi u operativnim jedinicama NOVJ, gdje ostaje do juna 1942. godine. Poslije toga je odredjen, sa grupom aktivista, za mobilizaciju novih boraca u rogatickom kraju. Zahvaljujuci njiihovim aktivnim ucescem

znatan broj muslimana sa rogatickog kraja stupa u partizane a uskoro zatim se formira prva Muslimanska ceta a zatim i prvi Muslimanski bataljon. U tom svojstvu radi do polovine 1943. godine kada se povlaci, zajedno sa cijelim muslimanskim zivljem, pred cetnickim pokoljem i dolazi u Sarajevo. Tu se povezuje sa ilegalnim NO-pokretom i preko Salke Isakovica se legalizuje u Sarajevu kao navodni seoski starjesina u izbjeglistvu. I dalje ilegalno radi do oslobodjenja Sarajeva. Mehmed ima priznzat boracki staz od 29.07.1941 – 15.05.1945. godine. Po oslobodjenju zemlje izabran je u izbjeglicki odbor za istocnu Bosnu, na kom poslu radi do 1946. godine kada se vraca u Rogaticu i zaposljava u trgovini. Trgovina ce biti njegovo zanimanje sve do 1963. godine kada se penzionise. Citav svoj radni vijek je proveo u jednom preduzecu.

 

U ta teska poslijeratna  vremena se nastavlja borba za goli zivot. Poslijeratna neimastinja je ljude cinila mobilnim u borbi za opstanak. Uvijek je poslije rata pocinjao drugi rat, borba za opstanak, obnovu i stvaranje boljih uslova za zivot. Ljudi su se susretali sa mnogobrojnim problemima u tom rovitom vremenu u kome neprijatelj , iako pobijedjen, nije mirovao.

Mehmeda ce u to vrijeme zadesiti jos jedna nepravda, sada od njegove partije, kojoj je posvetio citav svoj zivot. Borio se za njene ideale ne libeci se i svoj zivot dati. Za vrijeme Informbiroa, 1948. godine biva uhapsen i sproveden na Goli otok. Da bi covjek tako nesto prezivio i poslije toga ostao normalan mora biti zaista jak covjek a Mehmed je to zaista bio. U to vrijeme su mnogi nevini platili zivotom jer se nije imalo mnogo vremena razlucivati ko je zaista oportunista i neprijatelj a ko nevin. Staljin je kucao na granici FNRJ. Dovoljno je bilo da neko samo prstom uperi na tebe i ti si vec bio na putu za Goli otok a to vrijeme su neki koristili da se na jednostavan nacin oslobode konkurenata i ljudi koji sui m smetali u njihovoj karijeri.

Preko godinu dana je Mehmed proveo na Golom otoku u teskim uslovima i maltretiranjima i stalnoj borbi  da dokaze da nije kriv i da je to bila greska. Nakon vise od godinu dana mu to uspijeva i on se ponovo vraca u Rogaticu svojoj porodici. Pa i pored te ocigledne greske kojom mu je njegova partija nacinila veliku bol, on joj ostaje vjeran i poslije povratka sa Golog otoka  nastavlja sa vrlo aktivnim drustveno politickim radom. Interesantno je takodjer naglasiti da je Mehmed 1947. godine, dakle samo godinu dana prije Informbiroa, izabran za predsjednika Saveza boraca Rogatice.

O svojim dogodovstinama na Golom otoku Mehmed nije mnogo pricao i pokusavao je to da zaboravi kao jednu gresku koja je ucinjena prema njemu. 

 

 

Za svoj nesebicni rad Mehmed je nagradjivan odlikovanjima. Noslilac je Spomen-plakete za razvoj socijalistickih samoupravnih odnosa u Rogatici, Priznanja Saveza penzionera za dugogodisnji rad, Zahvalnice Zajednice penzionog i invalidskog osiguranja za rad na samoupravnom organizovanju 1974- 1978. godine.  Bio je delegat u Drustveno-politickom vijecu SO Rogatica za mandatski period 1974- 1976. godina. Bio je clan opstinske komisije za pitanja boraca i RVI-a , clan delegacije Drustveno-politickog vijeca za obiljezavanje istorijskih dogadjaja i licnosti u Rogatici. Dva puta je proglasavan za udarnika.

 

Agresija na BiH 1992-1995. godine u Rogatici Mehmeda zatice  u njegovoj sopstvenoj kuci u Gracanici. Sada vec covjek koji je zasao u duboke 80-te godine dozivljava svoj treci rat u zivotu. Malo je generacija koje ne dozive na ovim prostorima u zivotu bar jedan rat a nije mali broj tada vec starijih ljudi kojima je to bio treci rat u zivotu. Citavog zivota se borio protiv fasizma i eto on se ponovo radjao na prostorima na kojima je uvijek ta medjunacionalna netrepeljivost, iako zatajena, uvijek nanovo prijetila. Dan 19. juni je bio koban za mnoge Rogaticane. Cetnicki napadi na Gracanicu i Holuc su bili kobni za mnoge Rogaticane, Bosnjake. Toga dana Mehmed biva zarobljen i odveden u rogaticki logor u rasadniku i smjesten u bivse stale. Sa velikom grupom Rogaticana tu provodi dane u neljudskim uslovima moren gladju i zedju i maltretiran od strane cetnickih hordi. Mnogi te neljudske uslove nisu izdrzali.

Tu ostaje zarobljen sve do polovine jula kada biva povucen za razmjenu prema Olovu. Medjutim kod benzinske pumpe biva izvucen iz autobusa i prebacen u drugi autobus sa jednom grupom muskaraca iz Rogatice. Odatle ih odvode u logor Batkovice. Ponovo nehumani uslovi i stalna prijetnja da ce biti maltretirani i ubijeni. Ne mali broj puta je stajao u redu kada su se cetnici izivljavali i odabirali one koji ce sami sebi kopati grobove. Bilo je tu mnogo Rogaticana koji ce vjerovatno oziviti ta sjecanja i ostaviti trag kao upozorenje. Mehmed je prozivio svoj vijek i on nije imao strah od smrti. Kroz zivot je naucio kako se treba u tim situacijama ponasati i ovaj ponovni logor nije bio za njega nikakva novina. Novina je bila jedino surovost kojom su maltretirani logorasi. Posto su cetnici vrlo cesto dolazili i odvodili mladje na ispitivanja i maltretiranja, poslije cega su ovi kasnije dolazili krvavi ako bi se uopste vratili, stariji su ih stitili svojim tijelima. Vrlo cesto bi svojim tijelima ispod sebe sakrivali mladje kako ih ne bi odveli. Starije su rjedje vodili na takva saslusavanja.

 

A onda, po prvi put, je Mehmed odlucio da prekrati sve te muke i te neljudske odnose koji su vladali u logoru. Jednostavno nije dozvolio fasistima da oni odlucuju o njegovoj sudbini. Po pricanju njegovih drugova logorasa odlucio je da umre. Prestao je uzimati jelo i pice, i to malo sto su dobivali. Bile su augustovske vreline koje su bile neizdrzive, pod satorima. Ljudi su se topili.

 

Treceg augusta 1992. godine je Mehmed   uspio u svojoj namjeri. Preslio je na bolji svijet ne dozvolivsi fasistima da odlucuju o njegovoj sudbini. Kazu da je imao lahku smrt. Jednostavno je zaspao. Dva tri sata su bili pored njega njegovi drugovi logorasi, cak i jedan hodza, takodjer logoras, koji je u tim momentima uradio ono sto se inace u tim trenucima cini.

 

Odnijeli su ga i po pricanjima zakopali negdje u Bijeljini. I pored velikih nastojanja porodice da se nadju posmrtni ostaci rahmetli Mehage  nisu urodili plodom. Iako je umro prirodnom smrcu niko nije htio da otkrije tajnu gdje je pokopan. Pretpostavka je da tu leze vjerovatno i oni koji su nasilno ubijeni.

U porodici zivi jos uvijek nada da ce se posmrtni ostaci pronaci i prenijeti u nase krajeve, obaviti dzenaza. To bi bila vjerovatno i posljednja zelja rahmetlije i da njegova dusa nadje konacni smiraj.

 

Nama jedino ostaje da se sjecamo ovih plemenitih ljudi, da ih otrgnemo od zaborava i poslije citanja proucimo Fatihu.

 

Neka ti je vjecni rahmet Mehaga. To ti zele tvoji Rogaticani.

 

 

Za ovaj tekst su koristeni izvori:

 

-Porijeklo porodica Hodzic s podrucja Rogatice (knjiga)

-Monografija Rogatica

-Dostavljeni podaci porodice

-Svjedocenje prezivjelih logorasa logora Batkovici

 

Evo i par slika koje, istina, nisu dobrog kvaliteta ali upotpunjuju sliku o zivotu naseg rahmetli Mehage.

 

Rahmetli Mehaga sa sinovima Ahmetom, Sulejmanom i Husom

 

 

Porodica Hodzic: supruga Dzehva i Mehaga sa sinovima Sulejmanom, Ahmetom i Husom i kcerkom Naimom

Komentariši