AŠIKOVANJE U MAHALAMA

Još jedna priča iz starina koju nam prenosi nas sugradjanin Hakija Muftić. Ova priča je napisana njegovom rukom i iz njegovog iskustva, koje on ovdje prenosi. Dakle sve je autentično, bez preuveličavanja, bez oduzimanja i dodavanja, baš onako kako je on to doživio.

Priča je malo duža ali interesantna. Podsjeća na rogatičke običaje prije Drugog svjetskog rata.

 

 

AŠIKOVANJE U MAHALAMA

 

U Rogaticu si dosao,

i njenom carsijom prosao,

iz carsije u cvjetne mahale zadji,

najljepse djevojke nadji.

 

 

U ovim stihovima satkan je dio drustvenog zivota mladih Rogatice, njihovo

momkovanje i djevovanje, zabavljanje, razgovori s djevojkom ili mladicem, izbor buduce supruge ili supruga, dogovaranje o zajednickom zivotu supruznika, o zenidbi ili udaji, o formiranju porodice…

 

U sredistu rogaticke carsije bilo je smjesteno prostrano Zanatlijsko udruzenje, sa bibliotekom, tamburaskim orkestrom zanatlija i kafanom. U ovim drustvenim prostorijama okupljali su se mladji gradski momci. Kada navece mujezin ucenjem  najavi vrijeme jacije i starijiji muslimani krenu u dzamiju, to je vrijeme da momci idu djevojkama na asikovanje pod prozore u mahalama jer ocevi vise nisu u kucama.

 

Rogaticki momci iz Zanatlijskog udruzenja pred polazak u mahale na asikovanje 1940. godine. Alija M. Aksamija, Fehim Gazija, Sulejman Jusic, Nurudin Hadzihasanovic, Hakija Muftic, Ibro Zolota i drugi.

 

 

Iz Zanatlijskog udruzenja krecu momci u kracim razmacima, jedan za drugim, po gradskim mahalama. Ide se prvo uz Carinu, u kojoj su bile djevojke Badema, Mesuda, Magbula, Subhija, Samija, Pemba, Amina, Hajrija, Bisera, Sevka, Sahsena… Iz Carine prvo se odvaja sokak za Korovinu i sokacice, a nesto vise desno za mahalu Podlunj. Carina se produzava do trga Mejtas, odakle ide istoimena mahala u kojoj su bile Devla, Hajrija, Suhreta, Mulija, Fatima, Esrefa, Sejida, Razija, Rasema, Hajrija, Suhreta, Ifeta… Na kraju Mejtasa pocinje mahala Podlipa gdje momci nalaze Feridu, Muniru, Hatidzu, Fatimu, Temimu…

 

Sa Podlipe desno nastaje mahala Podhrid, a tu su Hajrija, Almasa, Mulija, Esma, Behka Suhreta…. Sidjemo niz Podlipu i evo nas u mahali Sehrat sa Aisom, Fatimom, Nadzijom, Maidom, Almasom, Raifom…

 

Na Serhatu prelazimo donjom cuprijom preko rijeke Rakitnice, nadesno je naselje Donje polje, a pravo je mahala s blagim usponom, Holuc, gdje je i put za Seljane, Pesurice, Sjemec i dalje za Visegrad. U mahali Holuc bile su Seimsa, Munira, Raifa, Devla, Suhreta, Hajrija…

 

Prije nego produzimo nocnu setnju i krenemo niz mahalu Gracanica nazad prema centru grada, pred nama se s nesto uzvisenog i preglednog Holuca ukazuje ocaravajuce bljestava panorama Rogatice. Pogled je nezaboravan, dojmljiv, lijep; gradska svjetla po mahalama svojim treperenjem doprinose ugodjaju. Ne krecemo dalje; stojimo i gledamo, ne obaziremo se na pozive za polazak, gledamo i divimo se, i jos gledamo nasu lijepu Rogaticu, koju neizmjerno volimo i njom se ponosimo, kao sto volimo i postujemo svoje Rogaticane – ma gdje bili uvijek su s nama!

 

Onda krenemo niz Gracanicu; uporedo je mahala Tekija, gdje cekaju Dzevahira, Razija, Nafa, Fadila, Pasa, Camka, Enisa, Mulija, Hajra, Fatima…

 

Na kraju ovih mahala je rijeka Rakitnica, preko koje je Kanarska cuprija, kad preko nje predemo, evo nas na pocetku duge mahale Kruscice, koja ima vise odvojenih sokaka i cikmi, a dva sokaka vode i do pijace poljoprivrednih proizvoda u centru grada. Kruscica je bila prilicno naseljena, ziva i leprsava, sjecam se, zivjelo je tamo dosta djevojaka: Bisera, Remza, Rabija, Nafa, Razija, Behka, Hajrija, Suhreta, Hurka, Devleta, Nejra, Subhija, Taiba, Sejda, Galiba, Nadja, Hajrija, Behka, Naima, Sadeta, Aisa, Safeta, Behka, Zuhra, Fatima, Dzevahira, Kadrija …

31

Pri kraju Kruscice lijevo se islo uz sokak

Harem, a desno je Zakula, u kojoj su bile Nedziba, Rabija, Pemba, Subhija. Kad prodjemo cijelu Kruscicu,

stigli smo na Mejdan, koji je na glavnom putu Sarajevo – Rogatica i dalje. Na Mejdanu i sokaku koji vodi prema Zakuli bile su Fatima, Dzevahira, Almasa, Hajrija, Behka, Safeta…

 

Na Mejdanu se jos nismo razilazili, momci se nisu jos umorili iako smo usli u duboku noc, produzavali smo Mahalom gdje su Vedija, Galiba, Zira i Kija.

 

Mahala Podlunj je dosta duga i ima vise svojih sokaka i cikmi, a povezana je i sa glavnim putem koji ide kroz grad. U Podljunu, njegovim cikmama i sokacima bile su Pemba, Cima, Behija, Mulija, Dzemka, Camka, Mina, Devla, Fatima, Dika, Rasida, Mulija, Suhreta, Fatima, Devla, Mulija, Sevala, Semsa, Mevlida, Hatidza, Aisa…

 

U setnju mahalama i posjetu djevojkama isao sam sa svojim bliskim drugovima koji su tada radili u carsiji kao i ja: Nurudinom Hadziahmetovicem, Sulejmanom Jusicem, Jusufom Aksamijom. Nekada bi se jos neko od drugova pridruzio.

 

U Podlunju se zavrsavala nocna setnja mahalama Rogatice, posjeta djevojkama i razgovori s njima. U obilazak mahala, na asikovanje isli smo u grupama. Prvo su isle grupe starijih, iskusnijih momaka, a mi mladji u grupi za njima,- stosta smo naucili iz njihovog javljanja i razgovora s djevojkama- prvi casovi iz asikovanja su tada savladavani! Djevojke su s prozora posmatrale i javljale se momcima u mahali. Prvi kontakt je pocinjao pozdravom “Aksam-hajrolah-‘ ili “Dobro vece” i nastavljao se pitanjima o radu, kretanju tokom dana, o novostima iz cargije i drugom. Razgovori su tekli u salama i dosjetkama. Momci su znali gdje se treba samo pozdraviti jer djevojka ima momka i ockuje ga, a momak iz grupe ostao bi kod svoje djevojke, dok bi ostali produzili put.

 

Tamo gdje momak sam dolazi i ostaje u duzem asikovanju znacilo je da veza poprima ozbiljne razmjere i prelazilo se u fazu dogovora, pa u tom slucaju momak prvi pita djevojku da se uda za njega, tj. ponudi joj brak. Ako djevojka prihvata, nastavlja se dogovor o braku, buducoj porodici, o detaljima prosidbe, svadbi i drugom. Veoma je vazna prosidba i sve se cini da bude uspjesna. Kad je to obavljeno i kad su se roditelji djevojke i momka dogovorili, ne ostaje mnogo vremena od prosidbe, odnosno zaruka do svatova.

 

Nikakvih propisanih i uobicajnih pravila o asikovanju nema, izuzev da ne smije biti nikakvog fizickog kontakta izmedju momka i djevojke. To je zakon tradicije koji se nasljedjivao i postivao u to vrijeme, tridesetih – cetrdesetih godina proslog stoljeca. Navece se asikuje tako da je djevojka na spratu kraj prozora, a momak u mahali ispod prozora, a tokom dana najcesce se islo u asikovanje nedjeljom, kad djevojka stoji kraj odskrinutih avlijskih vrata a momak na ulici udaljen nekoliko metara i tako razgovaraju, a kontakta medju njima naravno nema. To se postivalo i odrzavalo jer je to bila stalna briga i odgoj roditelja, a posebno briznih majki koje su o tome vodile duznu paznju.

 

Kad momak i djevojka postignu dogovor o braku, a roditelji djevojke ne daju da im se kcerka uda za tog momka, onda se djevojka iz kuce krade (tako se zvalo!). Zapravo, djevojka odlazi za voljenog momka a da roditelji ne znaju: saznace sutradan od komsije i drugih. Poslije izvjesnog vremena sve se ipak dovede u normalu, izglade se medjusobni odnosi, sto je najcesce zasluga djevojkine majke. Tada se cuju i price da je majka znala jer joj je kcerka rekla, ali da babi nisu rekle da se djevojka udaje.

 

Bio sam u jednoj prilici da prisustvujem udaji djevojke bez saglasnosti njenih roditelja. Evo kako se to odigralo. Jedne vecri nama, grupi mladica u Zanatlijskom udruzenju receno je da se Hasan H. zeni, ali da roditelji njegove djevojke Dzevahire nisu saglasni i ona se zato mora iskrasti – otici iz kuce bez njihovog znanja. To ce, kao, biti nocas u kasne sate i trebalo bi da svi idemo i uvelicamo dogadjaj. Svatovi sa fijakerima su se u tamnoj noci poredali na Mejdanu, a djevojka stanuje oko 200 metara dalje u jednom sokaku. Hasan i njegovi drugovi posli su po djevojku, a nas nekoliko idemo da vidimo. Upozoreni smo da budemo tihi. Stajali smo pod sljivom u basti. Mrak je; na Hasanov signal djevojka je prozor otvorila, a Hasan je postavio krace merdevine, popeo se i prihvatio Dzevahiru. Kada je ona zakoracila s prozora i polako se niza zid kuce spustila, mladozenja ju je objerucke prihvatio i spustio – sad je vec bila njegova mlada. Mladozenja, mlada i Hasanovi drugovi preko basti su izasli  na sokak, a mi tiho za njima. Kad smo stigli na Mejdan i mlada sjela u fijaker, gdje su je zene i djevojke cekale, tad se oglasila muzika i pjesma, a svatovi su krenuli mladozenjinoj’ kuci. Svadba i sve drugo proteklo je uredu. Nije proslo mnogo vremena a roditelji mladini su prihvatili zeta i uspostavljeni su dobri prijateljski odnosi, nova porodica bila je uspjesna.

 

U Rogatici se dugo pamte velike i sjajne svadbe – na primjer, Fetaha T. i Subhije S,; Muhameda D. i Behije M.; Galiba C. i Asire H.; Vehbije J. i Ramize S.; Rizaha S. i Sevke A; Semse J. i Nafije D., i druge.

 

Momci koji su se tih godina susretali u mahalama na asikovanju su Edhem, Mesud, Ahmed, Kasim, Abidin, Avdo, Asim, Sulejman, Ahmed, Ismet, Muhidin, Fadil, Nazif, Avdo, Asim, Rusmir, Mustafa, Muhamed, Salko, Suljeman, Mirza, Salko, Muzafer, Jusuf, Zuhdija, Vehbija, Muris, Osman, Muhamed, Dzemal, Ragib, Sulejman, Hamdo, Abdulah, Bekir, Sevket, Bekir, Munir, Ahmed, Nurudin, Hakija,    Meho, Vehbija, Hajro, Galib, Avdo, Sejdalija, Muzafer, Avdo, Hamdo, Semsudin,  Ibro, Salko, Fehim, Avdo, Esref  , Sejid, Munib i drugi. Vecina ovih i drugih rogatickih momaka znala je dobro da asikuje, da se dopadljivo predstavi svojoj djevojci, pa su uveli i pjevanje pjesama ispod prozora. Cesto se u kasnim nocnim satima cula serenada “Tiho noci, moje zlato spava”… Momacka upornost je pobjedjivala: osvajali su svoje djevojke i njima se zenili. To su bili sretni i dugovjecni brakovi, nove uspjesne porodice sa brojnom djecom. Rogatica je tada bila u vrhu gradova s uspjesnim porodicama i brojnim clanovima domacinstva, odgojem i skolovanjem omladine. To se uspjesno nastavilo sve do, agresorskog napada na BiH 1992. godine.

 

Rogaticke djevojke bile su poznate, sto bi se reklo “na dobrom glasu”, ne samo kao lijepe nego i kao dobro odgojene, pripremljene da postanu domacice i majke za odgoj djece, a svakako i brizne i umiljate supruge. Dosta prosaca je u to vrijeme dolazilo u Rogaticu; kad upoznaju i dopadne im se djevojka, zatraze od roditelja ruku njihove kceri, sto znaci pristanak oca i majke da se ona uda za prosioca.

 

Evo nekih rogatickih porodica iz ko ih su se djevojke udale u druge gradove –

na nekim sam njihovim ispracajima bio – a otisle su iz kuca Jesenkovica, Nalbantica, Hasanagica, Hafizovica, Spahica, Pesta, Ferhatbegovica, Jamakovica, Causevica i drugih. Udajom one su sa svojim muzevima formirale nove porodice u Sarajevu, Gorazdu, Foci, Visegradu, Rudom, Gradaccu, Zenici, Zagrebu, Banjaluci, Travniku, Jablanici, Jajcu, Mostaru… Jedna je Rogaticka bila udata i u Jablanicu, mislim da je to bila Camka, imala uspjesan brak i pazljiva muza.

 

Lovci u Jablanici za vikend otvaraju pocetak lova poslije lovostaja, pa pozvali i svog saborca iz Narodnooslobodilacke borbe druga Dzemala Bijedica, predsjednika Saveznog izvrsnog vijeca. Drug Dzema se odazvao i s njima bio u lovu. Po lovackom obicaju, predvece se sjelo da se zamezeti i koja pametna kaze. Tada je jos bilo pametnih i razumnih. Oduljilo se meze, a zagrijalo ono sto ide uz meze, pametni pricaju, razumni slusaju i pokoju odobre, a nesto i ne prihvataju. Najveselije je kad pjesma krene. Ustaje po zavrsetku pjesme lovac iz Jablanice i veli da mu je vrijeme isteklo, treba da ide kuci. Svi prisutni mu govore da ostane jer lijepo pjeva, i to bas one meraklijske. Ne zna lovac kako da se oslobodi pa veli: ” Pustite, drugovi, da idem! Drustvo je dobro, mogao bih ja s vama ostati cijelu noc, veselo je, ali ja sam ozenjen Rogatickom – moja Camka hoce da na vrijeme dodjem kuci! Ja sam vec ostao duze, kasnim!” Skoci Dzemal Bijedic pa pridje do jablanickog lovca, koji je vec krenuo da ide, zagrli ga i natjera da sjede do njega pa veli:” Sjedi ti uz mene, druze! Isto nas rogaticko sunce grije svaki dan: i moja je Raza iz Rogatice! Drage su to i brizne supruge dobre majke. Opravdace ona sto kasnis kad joj kazes da si bio s jos jednim rogatickim zetom, one nas ubrajaju u Rogaticane!  I tako ostade lovac, a prisutni traze da zapjeva; on se malo zamisli pa poce onu sto svojoj zeni pjeva kad zakasni kuci:

 

“Rogatico – celebi pazaru, u tebi sam djevu zavolio, imo srece njom se ozenio, izrodili kceri i sinove hrabre borce Titove skojevce…

 

Svi prihvate pjesmu i ponove nekoliko puta, pa su je vjerovatno otpjevali i svojim zenama kad su u kasne sate kuci stigli.

 

Poznati fotograf Koric iz Travnika dodje u Rogaticu, cuo da u ovom gradu ima lijepih djevojaka, da su vrijedne i brizne. Njemu vrijeme da se zeni, brine ga da ne zakasni. Krene on po mahalama s prijateljima, imao je i informacije o djevojkama. Kad je isao Kruscicom, vidi gdje jedna djevojka ispred avlijskih vrata uredjuje ulaz. Djevojka lijepa, radina, vesela, nije mogao proci da se ne javi, pa se predstavi i umiljato je pita je li se umorila. Razgovor su nastavili jer je i djevojka Safa primijetila da pred sobom ima zgodna momka koji je, evo, rjecit, razgovoran i brizan. Momak Koric poslije ovog vidjenja i razgovora sa Safom nije vise isao po drugim mahalama – dolazio je samo u Kruscicu. U narednim posjetama i razgovorima Koric ponudi djevojci Safi da se uda za njega i da idu i zive u Travnik, gdje on ima kucu i dobro uredjenu fotografsku radnju, a posao daje rezultate, dobro zaraduje. Za djevojku koja vec razmislja o udaji, a momak joj se svidio, reklo bi se prava prilika koja se ne propusta. I pored toga Safa ne dade pristanak, ima, prepreka: ona i njena mati godinama zive zajedno, ne moze majku ostaviti samu u Rogatici a ona da se uda u Travnik. Koric je odmah odlucno utjesi ponudom da majka dodje kod njih u Travnik, da zive skupa, jer i on ima priblzinih godina starosti majku koja zivi s njim. Na obostrano zadovolistvo i uz punu saglasnost i radost Safine i Koricve majke obavise se svi svadbeni obicaji i ovo dvoje mladih sklopi brak. Njihove majke zivjele su slozno i radovale se sreci i zadovoljstvu porodice Korica i Safe, a poslije i unucima koji su im ponos.

 

Svi svatovi i svadbe u Rogatici bili su dogadjaj, atrakcija, radost i veselje. Pored gradjana radovali su se posebno vlasnici fijakera, koji su imali svoju ulogu i poslovni

angazman u prevozu svatova. Fijakeri su posebno pripremani i dotjerivani, sa cvijecem, a fijakerdzije i konji imali su prikazane rucne radove iz mladinog ruha iz sehare, sto sve ide na poklon nosiocima. Mlada i njena pratnja su u najboljem fijakeru, a iza njih slijedi fijaker s muzikom – tamburaski orkestar, pa onda ostali ucesnici. Svatovi krecu od mladine kuce, gdje je svecani ispracaj. Najcesce bi ta velicanstvena duga povorka prosla glavnim mahalama Rogatice. Bilo je uobicajeno, donekle i obavezno da svatovi, s ciljem buduceg bericeta mlade i mladozenje, prodju ispod najvise kruske takise koja se nalazila pored puta uz Sresko nacelstvo prema Sehovini. Prolaskom ispod takise svatovi su smatrani zvanicnim jer su ispunjeni godinama ustaljeni obicaji. Evo i fijakerdzija koji su niz godina prevozili bezbrojne svatove: Muhamed Pagic, Dervaga Cohodar, Hamdo Nalbantic, Muratbeg Pagic Ahmet Koro, Smajo Cohodar, Nail Pagic, Lutvibeg Pagic, Ahmet Daidzic, Meho Musanovic, Huso Karaomerovic Ahmet Pagic, Rizah Sahinpasic Lutvo Cohodar, Ibrahim Musanovic, Dervaga Matovic…

 

Treba, naravno, reci daje izmedju ovih zbivanja, odnosno asikovanja u rogatickim mahalama i moga pisanja proslo 70 i vise godina – duga vremenska distanca, pogotovu kad o svemu nema pisanih tragova, a to je razlog sto sve djevojke, momci i neke druge licnosti vjerovatno nisu navedeni, odnosno potpuno predstavljeni. Nastojao sam da vjerno prenesem ono cega se sjecam kao sudionik tog vremena, a i da cujem sjecanja drugih, kojih je malo ostalo – razumljivo je da je pamcenje nepotpuno! Neki od njih su mi pomogli da vam ovo dragocjeno vrijeme zapisanom pricom predstavimo, da ostane dokument o nasoj mladosti, o asikovanju u rogatickim mahalama.

 

Komentariši