Titraji sunca najavljuju smiraj dana. Narandžasta boja se razlila na zapadu. Poneki oblačak upleo prste u kratkotrajnu sliku koju ću vidjeti još koji minut, a onda će nestati sa horizonta.
Sjedoh na rasklimanu klupu koja još odolijeva zimama i ljetima, a koju otac skova ovdje u avliji. Koliko sam samo puta odavde posmatrala zalazak sunca?……. I ova šljiva, što napola suha goni nove mladice, i ona pamti, al neće da priča….
Bila je ovdje i kuća. Na trenutak mi pred oči iznikoše njeni zidovi, i broj 66 na limenoj pločici pored vrata, i vrata širom otvorena. Ukoračih u verandu. Učini mi se duga, ne mogu je preći. Propadoh negdje.Prenuh se!
Nema ni kuće, nema ni šljive, nema ni avlije, nema ni mene…Ni mene nema!!! …Znam kuća izgore, znam šljiva se osuši, znam avlija zaraste, ali ne znam šta bi samnom! Bezvoljno , truhlo tijelo sjedi na truhloj klupi, otupilo, ostarilo…, postalo imuno na sve uticaje, a duša prazna. Tako sam ja nestala a nastala praznina. Pa premećem misli i pitam se zašto. Umjesto odgovora pokrenuh se. Valjda od iskona čovjek preživljava i pokreće tijelo u borbi za opstanak.
I sad nakon 10 godina, na putu ovamo nisam bila uzbuđena, nisam sa nadala. Samo praznina….. Glupa praznina, koje je savjest svjesna. Voljela bih da nije tako. Opet zaluta sjećanje. Vidjeh sebe na ljuljašci privezanoj na onu džanariku iznad kuće, vidjeh šarenu šamiju moje majke, oca kako otkiva kosu, vidjeh brata kako bosonog šuta loptu, vidjeh korito i česmu….. Ni vode nema! I ona odbila usluživati ovu pustoš.
Razgledam, tražim poznata lica, poznate staze, moje djetinjstvo. Uzalud. Podigoh se i priđoh na zgarište kuće. Ugledah među izgorjelim crijepom nešto. Sagnuh se i podigoh od kiša ispran fildžan. Kako li je ostao čitav? Otac je iz njeg pio kahvu. Učini mi se vruć. I kahva se puši iz njeg, a onda me opeče i ja ga bacih. Prepuče napola. Podigoh ostatke i moja suza kanu u taj fildžan. Čuh da ugasi posljednji ugarak moga djetinjstva. Narandžasta se boja izgubi na zapadu i ja se okrenuh i odnesoh svoje tijelo bez duše.
Ko zna kada cu ponovo gledati zalazak sunca koji je lijep samo kad se gleda iz jedne avlije.