Luka Mira – ROGATICA.COM

Broj pregleda: 139

Bjelašnica, četvrtak 12 avgust 2010

Lukomir-Luka Mira
Tako piše na tabli na ulazu u selo. Selo sa najvećom nadmorskom visinom nalazi se na 1495 metara iznad mora i u njemu žive gorštaci naviknuti na sve vremenske prilike i neprilike. Zna zapadati toliki snijeg da selo bude sedmicama odsječeno od ostatka svijeta pa mještani budu helikopterom snadbjevani životnim namirnicama i potrebštinama…

Dogovor za ovo hodoljublje pao je jos prije neki mjesec. U posjeti nasima Dedi i Muneveri u Njemackoj sretosmo se i sa Denisom, zetom za kog je udata njihova starija scer. Istinski ljubitelji prirode odmah se nadju i otvori se prica o prirodnim ljepotama i raznim dogodovstinama sa planina. Na kraju se dogovorismo da prvom prilikom, kad budemo obojica u Bosni, odemo jedan dan provesti tumarajuci po bespucima Bjelasnice. Kako dodje vrijeme ljetnih odmora tako proslijedih Denisu preko Dede moj broj bosanskog mobitela uz poruku da mi se javi kad i on stigne u Bosnu.
Tako i bijase i dogovorismo se da se nadjemo na Bjelasnici tacnije u Babinu Dolu kod hotela Marsal. On ce stici sa svojom druzinom iz Sarajeva a mi cemo pravo iz Hadzica. Bar tako je bilo planirano.
Dvije druzine ciji se clanovi fakticki i ne poznaju. U domacoj: Zenga, Mirsad i ja a u gostujucoj: Denis, Nisvet, Senad i Emir. Ja njih nazvah gostujuca a Bogme ne poznaju Bjelasnicu nista manje nego mi. Dobar znak jer su se sastali sve sami istinski ljubitelji planine da ne kazem prirode. Denis i Senad, Sarajlije, isto ko i Emir samo sto odmah primijetih da ga zovu Bahto pa ga i priupitah. Rece mi da se preziva Bahtanovic, da mu je porijeklo sa Karacica i ispostavi se da je moj skolski Halid njegov najmladji amidza. Znaci trojica nas je Rogaticana. Nisvet, Nisko je Banjalucanin. Arhitekta koji je zavrsio studije u Sarajevu ali trenutno zivi u Njemackoj. Senad ratni veteran i ne uspjedoh upratiti da li je jos aktivan ili se nedavno povuko u civilni zivot…

Hele sastase se druzine, kahvenisasmo i dogovorismo se da idemo autima do Kolibe u Umoljanima tj. do ispod Gradine. Pola sahata kasnije smo tu i poce vadjenje opreme i priprema za pjesacenje kanjonom Rakitnice do Lukomira a povratak je planiran s druge strane tj. preko Dugog Polja. Najvaznija je dobra obuca jer je put kamenit a i kakav bi bio na ovolikoj nadmorskoj visini. Ja sam u dogovoru sa Mirsadom ponio laksi ranac, isto ko i on. Pored hrane tu je jos par rezervnih majica, dvogled i nesto pribora za prvu pomoc. Sarajcad su se bolje opremili pa ja uz salu komentarisem kako cemo i mi sledeci put ponijeti nasu najbolju opremu…

Domalo auta ostadose pred Kolibom a mi krenusmo brdu prema Gradini. Koliba u stvari i jeste koliba koju je sagradio jedan mjestanin i tu otvorio, mozda je najbolje da kazem, restoran. Jesti, piti sta hoces u ovim planinskim vrletima sto je nekad bilo nezamislivo. Naravno bilo je nezamislivo i to da ce asfalt stici u vecinu Bjelasnickih sela. Ali eto stigo je.
U prvih pola sahata je slijedilo poblize upoznavanje i vec si imo druzinu koja kao da se poznaje vec Boga pitaj otkad. Teme za razgovor se same otvaraju, o svemu i svacemu.
Vec smo na Gradini i spustamo se poprijeko Studenom Potoku pa onda dalje niz livade oko njega. Idemo prema kanjonu Rakitnice. Dole u dnu opet jedan prijevoj i ulazimo u kanjon. Malo je lakse jer ima siblja koje nas donekle zaklanja od jakog sunca. Uglavnom puse povjetarac koji nam godi i te kako. Ako stane onda bude prevruce i valja brisati znoj sa cela i iza vrata. U poduzem sam razgovoru sa Niskom, ratne dogodovstine moje i njegove. Onda o njegovoj familiji, cuvenim Smailagicima iz Banja Luke, pa o arhitekturi i tako redom.
Utome neki predlozise da bi mogli odmoriti da malo prezalogajimo i ja tad skontah da sam dobro ogladnio. Nadjemo dobru hladovinu i otvorimo ranceve nutkajuci jedni druge raznoraznom ukusnom hranom. Prica se navelko punih usta ko kad smo se dobro zblizili i svako ima stagod da isprica. Bijase i slatka da se zahladi pa raspolozenje bijase na maksimalnom nivou.
Krenusmo dalje i pod nama se ukaza Donji Lukomir od kog vidimo jednu staru odavno napustenu kucu. Nesto ranije naidjosmo pored jednog poveceg nisana. Kazu da su nekad dole u po kanjona Rakitnice zivjeli Lukomirljani. Da li se krijuci od nekaka jada ili je dole bilo manje hladno u vrijeme teskih zima. Postoje razne teorije a koja je tacna ko ce ga znati. Pripeklo je ko ista kokad prolazimo kroz ogoljeli dio kanjona. Poslije nekog vremena se gore ukaza Gornji Lukomir. Ja spominjem Donji i Gornji a nema toga vise, sad je jedan Lukomir. Vidimo par kuca i dom koji su se nadvili nad kanjonom. Boze mili ljepote i pogleda. Da mi je to sad doziviti oprave, sad kad pisem ovu pricu u ovoj mojoj ravnoj rezervnoj drzavi…

Popesmo se u Lukomir i u po sela kod cesmi hocemo odmoriti. Presli smo znaci pola puta otprilike desetak kilometara. Tako mi mislimo a i mjestani nam potvrdise.
Nadjosmo dvojicu gdje hladuju kod jedne kuce. Vidili nas pa eto odmah se nesta desava. Kako prilazim velim im:
Ja jeste vi ovdje rahat.
Jesmo al od pameti, rece onaj jedan.
Raspolozeni za zafrkanciju pa nam bijase zabavno sa njima.
Kasnije smo svi kako je ko htio isli obici selo. Sve kuce su u starinskom stilu samo sto neke nisu pokrivene sindrom nego limovima a dzamija lijepa drvena i oko nje sve lijepo uredjeno.
Sva su sela cetnici popalili po Bjelasnici u onoj njihovoj ofanzivi, samo je Lukomir osto nedirnut. Lukomir i jos dzamija u Umoljanima. Po pricanju nekad u nekog srbina sin bio neizlecivo bolestan tako da su ga i doktori bili otpisali. Cuo on za hodzu u Umoljanima i doveo sina kod njega. Hodza ga izlijecio.
U ovoj zadnjoj agresiji isti taj srbin bio vojvoda i sa svojom bratijom palio Bjelasnicka sela. Kad su okupirali Umoljane nije dao da se dzamija zapali. Sve su kuce popalili samo dzamija ostala, dzamija sa neobicnom munarom…

Posto se odmorismo dobro i promijenismo presvlaku krenusmo dalje. Izlazimo iz Lukomira u onom pravcu gdje mu je ulaz fakticki i idemo krivudavim putem oko kog su zelene basce i pitome livade. Jedri se tamnozelena krompirova cimina. Malo neobicno da je zemlja tako rodna na ovolikoj visini. Kasnije ponovo jos jedna cesma, pa stoka i preko prevoja osta selo iza nas. U neko doba opet vakat rucku al nema hladovine da dukat das, a prigrijalo. Bez obzira sjedemo da se odmorimo i jedemo. Raspolozenje vrhunsko a Zenga nam prica o bliskim susretima sa vukovima po Bjelasnici.
Poslije rucka krenusmo niz Dugo Polje i tu se razdvojimo. Ja, Zenga i Denis idemo precicom po strani brda a ostali ce Dugim Poljem. Malo im je dalje ali je lake ici. Meni dodijalo ici makadamskom cestom jer u Lukomir nije stigo asfalt. Vjerovatno hoce da ostane onakav kakav jes, izvorni, a sa asfaltom bi izgubio svoj identitet.
Ponovo se sastasmo gore na Crvenom Klancu gdje odmorismo poslednji put. Odatle nam je sve nanize do nase polazne tacke u Umoljanima. Kod Kolibe se presvukosmo i sjedosmo da se osvjezimo. Svi smo puni lijepih utisaka odnosno opijeni prelijepo provedenim danom. Jednoglasno smo slozni da ovo moramo ponoviti, ista ekipa samo mozda druga ruta.
Na kraju napravismo zajednicku sliku uz obecanje sviju da ostajemo u kontaktu.
Tu noc se slatko spavalo…

Do sledeceg hodoljublja.