Prošlo je prilično vremena od ljetošnjih susreta o kojima želim pisati. Mnogi lijepi dogadjaji ostanu nezabilježeni iz raznoraznih razloga. Ponekad čekamo da se sve slegne, da iz svega izvučemo poentu jer svaki dogadjaj, svaki susret, nosi neku poruku.
Potvrdjuje ili obara pravila koja se tako zovu samo iz razloga sto su zbir akumuliranih iskustava prethodnih generacija. A ono sto se ponavlja i stalno potvrdjuje postaje s pravom pravilo koje i nas savremenike cini malo iskusnijim. Nemam ja dilema sto se tice mojih starih prijatelja, komsija, nego zelim sebi objasniti sta je to sto ljude veze. Da li su to samo odnosi izmedju njih ili tu ima jos neceg. Naprimjer, mjesto porijekla ili jos dublje, odnosi nasih predaka koji su preneseni na nas a mi imamo obavezu da to dalje prenosimo.
Zelim sebi razjasniti pitanje koje mi je uvijek prisutno. Sta to mene veze za Rogaticu, moje mjesto rodjenja? Jesu li to zgrade, ulice, mahale, ustanove, ili su to ljudi u njima. Zelim sebi pojasniti otkuda tolika sjeta pri samoj pomeni ovog imena koje zelim sacuvati od zaborava.
Prijatelja ima mnogo, lijepih i ruznih dogadjaja takodjer. Spominjati sve ponaosob zahtijeva mnogo vremena ali sve sto je u tim dogadjanjima sazeto, lezi u jednom imenu a to je Rogatica.
Kada kazem Rogatica onda je sve tu, i lijepo i ruzno, dozivljeno u jednom velikom dijelu moga zivota i jednostavno receno samo jednom rijecju, Rogatica.
Svake godine prolazim kroz svoje rodno mjesto, zadrzim se po par sati prizivajuci sjecanja iz djetinjstva i mladosti. Osjecam se nekako prazno i sav taj moj dozivljaj je kao u nekoj magli.
Poslije lijepih susreta sa mojim prijateljima, komsijama, poznanicima a Rogaticanima u Sarajevu u meni se javlja poseban osjecaj. Dakle ipak je to ono sta ja zelim sebi dokuciti. Ljudi su ti koji nas vezu i bez njih sve ostalo ne znaci mnogo. Ulice se vremenom mijenjaju, dobivaju neka nova cudna imena, nama strana. Stare zgrade se ruse, grade nove i u njima su neki novi, meni nepoznati ljudi. Ta nova Rogatica postaje sve manje moja jer je sve manje onog sto me za nju veze. Ostali su nasi povratnici, par ljudi kojih se vrijedi sjecati i nista vise.
Moja Rogatica se preselila negdje na drugo mjesto. Ona traje sve dotle dok postoje ljudi, njeni bivsi gradjani. Pa i kada presele na onaj bolji svijet ostaju sjecanja na njih, duboko urezana u nama, sve dotle dok i mi sami ne postanemo samo sjecanje. Zato je vazno pisati, ostaviti trag necemu sto je vrijedno . Zaboraviti sve to bi znacilo ponistiti samog sebe, izgubiti nit bez koje ste niko i nista.
A susreti su bili lijepi i jako dirljivi. Vrijeme provedeno uz pjesmu i sjecanja, razgovore, upravo na ovu temu oko koje ja vec dugo razbijam glavu, pokusavajuci sebi dokuciti odgovor.
Pjevali su se stari hitovi uz gitaru. Sjecanja su sama od sebe navirala. I tako sve duboko u noc. Moje komsije i prijatelji iz Kruscice iz djetinjstva i mladosti a onda ponovo zajedno svi na Trgu. Sve sto traje dugo ima svoju vrijednost. Rat nas je razbacao na sve strane ali je ipak ostalo nesto sto nas veze a sto cemo, nadam se i mi prenijeti na nove generacije.
To su susreti prilkom nasih posjeta Bosni i pisati dalje o njima bi bilo zaista suvisno.
Slike ce najbolje reci sve. Slike prilikom nasih posjeta kod Museta i Midhe.
To bi bilo sve, do nasih novih susreta.