Za Zepu preko Budete (treci dio) – Na Slapu

Broj pregleda: 100

Rogatica i Žepa, petak 30 juli 2010
Za Zepu preko Budete (treci dio) – Na Slapu
Iduci prema dzamiji ne skidam pogled sa rusevina skole i kroz glavu mi ponovo prolaze likovi dragih osoba koje sam tu sreo u jesen ratne ’92. Pogled mi ode iza skole na stabljike sipuraka koji su jos tu. Vidim sebe kako ujutro rano trgam nekoliko zrelih plodova da napravim caj koji ce mi biti dorucak, onako bez icega drugog. Siromahu je uhar i kad mu solja topla, nezasladjena caja, legne na izgladnjeli zeludac. Onda vidim rahmetli Osmanu, Sabanovicu kako je krenula u stalu da pomuze krave, znam kad izadje zovnuce me, ko i svako jutro, i dati mi litar mlijeka koji cu ja opet podijeliti sa mojim ukucanima…

Ostavismo kese sa vocem u auto i primijetih da su tu pod bagremom jos pokoji od onih sto hladise pivu u potoku. Vrucina ih natjerala da potraze debelu hladovinu. Svratismo na Hair cesmu u centru Zepe da jos jednom proucimo fatihu sehidima Zepskim i ja kroz salu natjerah moje hodoljupce da se svi napijemo vode govoreci im da je sa ovom Zepskom vodom isto ko i sa onom Bascarsijskom.
Ko je se jednom napije taj iz Zepe nikad nece umjeti otici. Vracace se u nju uvijek a vec iduce godine ce vidjeti da je to tako, ako Bog da.
Krenusmo dalje dzamijskoj kapiji kad vidimo igra se dvoje, troje djece. Pitamo za efendiju ali nam rekose da nije kuci i da je otiso nekakvim poslom. Bijase mi zao sto se ne poselamih sa njim odmah poslije dzume ali valjda je takva Allahova volja a bio mi je nijet da promuhabetim koju sa njim.
Nesto mi je posto jos drazi vidjevsi ga onako, jakog karaktera, kako je odrzo lijep vaz. Naravno jako ga cijenim i zbog njegove odluke da dodje tu u tada porusenu i zaboravljenu Zepu i podigne nanoge i napravi ovako jak dzemat. I ne samo jak dzemat nego smatram da je on licno unio nadu mnogim povratnicima i pomogo im u odluci da se vrate u svoju herojsku Zepu, da se ponovo nastane u ovom prelijepom nasem krajoliku…

Slikasmo se i vratismo se autu. Potrpasmo se i polahko vozeci pravac Slap. Svuda basce pod vocem, grane se vec poprilicno posavijale pod teretom roda a avlije pune cvijeca. Boze kako se osjeca onaj lijepi osjecaj svog doma svoje pripadnosti , osjecaj djetinjstva. Iako sam rodjen u Rogatici ipak sam se uvijek u Zepi osjeco a evo osjecam i sada kao kod svoje kuce u svojoj avliji. Ponegdje zaustavim nakratko, nazovem selam i upitam domacine za zdravlje.
Prilazimo Slapu i nekako mi turobno izgleda samo korito jezera onako bez vode. Osjeca se strasan zadah ili je bolje mozda reci miris koji me posjeti na ona ruzna ratna vremena, miris smrti. Stijene koje su sada ostale na suhom crne se. Crne se od ogromnog broja skoljki koje su evo i pocrkale na suhom i od njih dolazi onaj ruzni miris. Meni licno to nemijenja raspolozenje koje je inace na visokom nivou. Neznam ali uvijek se tako osjecam u nasim krajevima, jednostavno lijepo mi.
Poslije par minuta i moji saputnici prestase da se zale. Malo prohodasmo, razgledasmo i krenusmo na terasu restorana da se osvjezimo. Niko sem mene i mog badje nije za rucak. Esma i Dina ce kahvu, Sumeja i Alis sokove.
Ja i badjan zatrazismo jedan komad janjetine. Nismo bas ogladnili ali nije nam nijednom mrsko jesti kad je ovako nesto u pitanju.
Stize komad pecenja, onako samo na masnom papiru sa zabodenim nozem u njega. Lijepo izgleda a i zamirisa fino pa nas dvojica navalismo…
Zezamo se onako sa ostalim gostima kad otud sprijeda zavika neko da me poznaje. Pogledam u tom pravcu, nepoznam ljude al vidim da su sumari.
Onaj jedan me pita jesam li ja prije bio u izvidjacima u Rogatici.
Jesam velim i tako popricasmo malo i ja mu velim da ja njega nemogu prepoznati.
Sumar je Jankovic iz Pjesevice…

Porucasmo ja i badjan onaj komad zalazuci se i sa strucom hljeba i zalismo dobro a zene ocejfise svaka sa dzezvom kahve. Djeci dosadno pa odlucismo krenuti.
Zahvalismo se domacinima na gostoprimstvu i krenusmo autu kad neko me selami po nadimku i pruza mi ruku. Pogledam nepoznam momka a i kako cu kad je zarasto i ima tamne cvike na ocima. Skinider ti to da ja bolje vidim, kad prepoznadoh Merdana.
Merdan Gakovic bio policajac u Rogatici. Obradovan sam susretom sa njim te i malo promuhabetismo.
Krenusmo dalje polahko uzivajuci…
Sledece zaustavljanje bijase na Spomen obiljezju u Cavcicima jer smo odlucili da idemo nazad preko Han Pijeska.
Uradjeno je prelijepo sa Hair cesmom i upisanim imenima sehida. Citam imena i prisjecam se likova poznatih mi Cavcicana.
Allahu dragi, ucimo fatihu sehidima a zvanicno otkrivanje ovog Sehidskog obiljezja je tek za dva dana.
Provedosmo tu jedno sahat vremena i krenusmo dalje.
Zaustavih se jos u Buducinu Potoku da slikam i spomenik dijelu izginulih cetnicika koji su nicim izazvani bili krenuli u pljacku, ubijanje neduznih Zepljaka i paljevinu Zepe i njenih zaselaka.
Nisu daleko dogurali jer su ih tu docekali i zaustavili nasi hrabri heroji…

Jos smo se jednom zaustavili da odmorimo negdje pored caste…

Dina i Esma na Hair cesmi u centru Zepe