Kao i svakog jutra, Abid bi ustajao prvi. Navikao tako dok je jos radio i morao raniti na posao, a sad nesto sto mu nije davalo mira, bila je mala invalidska penzija, koju dobi posto povrijedi kicmu radeci najteze fizicke poslove.
Imao je Abid pet kcerki i jednog sina, sve ih redovno skolovao i ucio da budu vrijedni i posteni ljudi i dobri domacini.
Nedavno mu se dvije kcerke udadose i odose za svojom srecom. I ovog ranog ljetnjeg jutra ustao je rano Abid, klanjao sabah namaz, i izasao na verandu da sjede na svoju omiljenu seciju, koju je licno sklepo od bukovih dasaka. Tu se najbolje znao odmoriti, ujutru bi tu sjedio i kafeniso, a po podne bi nekad na seciju zalego i odspavo koji sahat poslije napornog rada.
Ma ovdje mi je najudobnije ponavljao bi uvjek, gledajuci i lupajuci dlanom ruke o seciju. Sa verande je imao lijep pogled na selo, vidio je svaku kucu, baste, caire i sokake. Zurio je tako u selo, razmisljajuci sta prvo da pocne da radi ovog jutra. Odmah poslije kahve otici cu da pokosim ono malo sto je ostalo u dolu do sumerka, a poslije zna se, prevrnuti otkose djeteline, pokupiti sijeno, strpati u plastove u cairu.
Zaokupljen mislima nije ni primjetio da je njegova bracna saputnica Mulija ustala i napravila kahvu te donjela tablju sa kahvom na verandu. Na tablji bijase rahat lokum, dva fildzana i dzezva sa kahvom. Sirio se miris kahve verandom i dvoristem oko Abidove kuce. On izvadi kesu sa duhanom zamota cigaru i zapali, gledao je dugo u oblake dima koji su se isdizali iznad njegove glave praveci krugove.
De bolan popi tu kahvu ohladi se prozbori Mulija. Neka ako zeno, vruca je musterija, rece i poce ponovo gledati u dim od cigarete koji se izdizao ispred njegovih ociju. Kao da se i sam trudio da napravi sto vise krugova od cigaretnog dima.
Sa radija koje Mulija bijase upalila dopirala je neka pijesma. Abid uze fildzan srknu malo kahve, oslusnu pijesmu pa rece: Plaha pijesma a jos bolja kahva. Eh da nije ovolikog imanja i posla kojeg se mora danas obaviti, moglo bi se uzivati. Danas ce biti plah dan nastavi, moramo ga iskoristiti do maksimuma, nesmijemo dozvoliti da nam poso ostane ne dovrsen rece i pogleda u pravcu Mulije, cekajuci sta ce ona na to reci.
Mulija bijase mala rastom, mrsava, ali okretna i spretna, za uraditi sve poslove, ma sto bi nas narod reko sto okom vidi, rukom nacini. Mulija pogleda cutke prvo u Abida i obori glavu ne rekavsi nista. On uze kesu sa stola pa poce praviti novu cigaru, netremice gledajuci u zenu.
Mulija nesto tebi ko nije danas po kontu moj plan prozbori. Abide znas li ti sta je danas i koji je dan danas. Ma pusti bona Mulija, dan ko i svaki dan, bice ljepota i mi cemo nas poso obaviti kako valja rece i zapali cigaretu. Ma znam Abide ali cure mislile da necemo danas nista raditi u polju, pa su htijele ici u obliznje selo na teferic, a vec su se i dogovorile sa jaranicama. U to Abid podize obrve pa onako ljutito veli. Nema sijeda od tog nista, kad sakupimo ljetinu, bice teferica, pa onda nek idu do mile volje, a danas imamo posla preko glave rece i zacuta.
Mulija ustade uze fildjane i tablju sa stola, pa onako ko zasebe veli. Ja da sam sa tobom i da se pitam danas nebi nista radila u polju, rece i ode za svojim poslom.
Abid je pogleda i onako slegnuvsi ramenima kaza. E sreca pa se ti nista nepitas. Nego slusaj. Ja cu prvo ici u dol da kosim, ti napravi rucak i kad bude vakat, znas ti to, donesi nam u cair, Amir cim ustane i doruckuje neka goni stoku na pasu, spremi mu uzinu i nek ne dogoni mal prije aksama reci mu. A cure cim doruckuju nek uzmu grablje i vile i prvo neka prevrnu otkose u djetelini, pa onda u cairu neka pocnu skupljati sijeno u plast, u tom cu i ja doci i pocecemo zajedno trpati sijeno u plastove, rece i ustade sa secije.
Malo jos postaja gledajuci u pravcu sokaka gdje opazi svoje komsije kako sa kosama idi prema svojim cairima, te mu bilo milo sto nece biti sam taj koji radi na danasnji dan. Uze flasu sa vodom obu cizme i uputi se prema podrumu, skide sa podrumske grede kosu, uze vodjer, natrpa ga travom zali je vodom iz flase, stavi beligiju i opasa oko sebe. Pogleda u zicu kose i nasmija se. Poznavao je Abid kose, vazio je za najboljeg kosca u selu, a ljudi su pricali sto je znao otkovati i naostriti kosu da je bila ostrija od brijacke britve.
Uze Abid na rame kosu i zadovoljno krenu prema dolu. Mulija je gledala tuzno za njim sa verande, znala je da nista nije mogla njena rijec uticati na promjenu njegove odluka. Poznavala je Abida u dusu, dugo je sa njimu braku, sestero dijece mu je rodila, a danas ju je tako rastuzio, jer ona je bila ta koja mora svojim mezimicama saopstiti, da nema nista od provoda i teferica, vec da dan moraju provesti u polju radno. Bi joj zao kcerki i suze joj skliznuse niz lice, znala je koliko su njene kcerke zeljno cekale taj dan i pricale o tefericu, ali sta je tu je Abidova je zadnja i samo se ona pika, pomiri se Mulija slegavsi ramenima krenu prema kucnim vratima.
Tri Abidove kcerke, tri ljepotice, Naza, Raza i Behija bijahose stasale za udaju. Bijahose tako lijepe, radne, ucevne i pametne, da su momci svaku noc oblijetali oko Abidove kuce, a neke cure iz sela bijahose i ljubomorne na njih. I samo sto bijehu ustale doceka ih tuzna Mulija ja jos tuznijim haberom. Prenese im sve sta je Abid reko. U glasu joj se osjecala drhtavica, tuga i nesigurnost. Djevojke se tuzno s gledase, pogledase u majku, slegose raminima i nesto medju sobom prozborise.
Mulija im iznese dorucak, a one cutke uzese po nekoliko zalogaja i uputise se prema polju. Jedino je Amir gundjao zasto bas danas da mora goniti stoku u gaj, ali sta je tu je babina je bila posljednja.
Abid cim stize do dola lati se kose i poce zamahivati iz sve snage, padala su snoplja trave praveci podeblje otkose, moram ovo sto prije pokositi, govorio je u sebi, moram biti u cairu, prije nego cure stignu, moram ponavljao je Abid po hiljadu puta spustajuci se niza stranu, kao da se takmicio ko ce prije stici do dna dola.
Posto sve isprati i rasklonu po kuci Mulija se lati posla da sto prije napravi rucak za sve, jer znala je da sve mora biti na vrijeme i u vakat gotovo. Dan je odmicao i sunce pocelo da grije, a Abid polahko dovrsavao i posljednji otkos u dolu, jos malo govorio je pa moram u cair, a da ce Bog da danas zavrsimo sve sto sam planiro saputao je u sebi. Zavrsivsi otkos, pogleda po dolu, uze malo trave sa otkosa pomirisa je i njome obrisa kosu. Bio je sav mokar sto od znoja, sto od sunca koje je sve jace i jace pocelo da prigrijava. Nije se obazariao na vrucinu, vec stavi kosu na rame i hitrim koracima se uputi prema cairu.
Cim stize u cair rukama poce skupljati otkose u plastevinu, a u tom se pojavise i njegove kcerke, koje brze bolje pocese privlaciti vilama otkose. Vidjele su i one neke svoje drugarice u obliznjim cairima da danas rade, pa i njima ko da pade golem kamen sa srca, jer nisu bile same koje danas ne odose na teferic.
Jos nije ni blizu bilo vrijeme rucku, kad se suho sijeno nadje u plastevini. Abid sav sretan sto posao napreduje poce trpati sijeno u plastove, nicali su i nizali se plastovi jedan za drugim nevjerovatnom brzinom. Djevojke su radile a Abid sokolio svoje ljepotice.
A onda se desi cudo, odjednom se nad selom nadvise crnio oblaci i kisa poce prokapavati, Abid pogleda u djevojke i rece im. Kceri moje pohitite vi kuci prije kise, ja cu ostati da pogram ovo malo i da zavrsim ovaj plast eto i mene sticicu ja vas,djevojke hitro uzese grablje i vile i uputise se prema kuci, a Abid je sve brze i brze grabio da prije kise dovrsi i ovaj plast.
Komsije iz obliznjih caira posakrivase se ispod drveca jer kisa je pocela sve jace i jace da pada, tako da i tri Abidove kcerke nadjose zaklon pod krosnjom debelog hrasta i scucurise se jedna uz drugu.
Kisa je lila sve jace i jace grmljavina je postala sve glasnija, munje su parale nebo, jedino je Abid sav mokar bio jos u polju. Scucurene djevojke gledale su niz put imali odakle Abida, znale su da je sav mokar i da se moze prehladiti, a i onako je bio bolestan mislila je svaka u sebi. Odjednom jak blijesak i stahovit prasak zacuo se selom, iz hrasta je pokuljo dim. Potrcale su komsije koje su do tad bile sakrivene iz obliznjeg drveca da vide sta se desava. Ugledase stravican prizoz, na livadi su lezale tri ljepotice, tri Abidove kcerke. Dok su ljudi pokusavali da bacajuci zemlju na djevojke vrate ih u zivot, od nekud sav mokar i zadihan dotrca i Abid, vidjevsi prizor, htijede nesto reci, ali nemade snage pade na travu kao pokosen.
Iz obliznjoh kuca izadjose i zene te i one se dadose da pomognu Abidu i njegovim kcerkama, kopali su zemlju cim su znali i umjeli. Nedugo za tim Naza i Raza ko da podigose obrve i to bi dobar znak da su zive, te ljudi jos brze pocese na njih nabacivati zemlju. Pristize i Avdo inace dobar prijatelj i rodjak od Abida a po struci ljekar, pogleda djevojke i rece na zalost za Behiju vise nema spasa.
Nastade muk i bolna tisina, koju narusi bono jecanje Mulije kojoj bijahu saopstili sta se desilo.
I dok je Omer davao tablete za smirenje, govoreci da komsije odvedu Abida i Muliju kuci, dotle su pristigla kola hitne pomoci, te policije. Neko je otisao da saopsti tuzne vijesti i bratu Amiru, koji je placuci cupao svoje kose i valjao se po zemlji. Vrativsi u zivot Nazu i Razu ljekari stavise djevojke u kola i povezose ih u pravcu kuce.
Policajci su stajali pokraj hrasta i pravili zapisnik, i taman sto je kisa prestala da pada i oblaci se umirili stigose i kola iz pogrebnog drustva te prevozose Behijino bezivotno tijelo do mrtvacnice.
Tuga je zavladala u cijelom selu, a najtuznija je bila Abidova familija. Za dva dana bi organizovana djenaza, na dzjenazi se okupilo mnostvo svijeta, poznanici komsije, rodbina prijatelji, sa nevjericom se prepricavao nemili dogadjaj, koji zadesi ove dobre i postene ljude. Poslije klanjanja dzenaze kraj mezara osta Abid, Amir i nekolicina najblizih rodjaka, dok su se drugi ljudi razilazili kucama.
Abid nije moga vise sakriti suze, poceo je da place sve vise i vise ponavljajuci kcerkino ime. Oprosti mi mila kcerko, oprosti mi ponavljao je, za sve sam ja kriv. Umjesto da ti danas pravim veselje za udaju, ja te mladu shranjujem grcao je placuci, a onda pade i zagrli grob rukama. Ljubio je zemlju i plakao, sin Amir i pored toga sto su mu dali teblete za smirenje vristao je od tuge za sestrom. Komsije ih polako uzese ispod ruke i povedose prema kuci. Tuzi vise nije bilo kraja i od tada u selu nikad niko nije izaso da radi u polju na prokop.