M E Š A

Negdje u decembru 2005. godine dogodio se ponajbolji koncert kultne grupe “Mostar sevdah reunion“ u Visokom. Tri i po sahata perfektne svirke. Sevdalinka u izvedbi starog barda Ilijasa Delića, bosanskog Sinatre.Ta noć je bila mehlem za dušu. Po završetku svirke dobri domaćin se pobrinu za nastavak sijela sa članovima grupe u krasnoj kafani u visočkoj ćaršiji. Nađoh se na sijelu, a da ni danas ne znam kako. Kroz pola sahata u bučnijoj kafanskoj atmosferi sjedih za stolom Sinatre i Muje Šantića. Upita stari mostarac:
-Oklen si?
-Šveđanin.
-Ima našijeh puno gore.
-Ma jok ,iz te.Sa istoka.Iz Rogatice.

Jesi li iz ili si od?

-Što me to pitaš?

-Ako si iz onda moraš znati mog jarana,boljeg pjevača od mene.

-Ko je taj?

-Zaboravio sam prezime. Zvali su ga Meša. Čuo sam da je u Visokom.

-Bio je u Visokom. Rekoh očiju punih suza.

-Sada je na onom boljem i pravednijem svijetu.

-Alarahmetelje. Reće Ilijas i obriza suzu. Odhuknu, zapali cigaru i nastavi:

-Mlađi si ti dosta,a nešto ću ti kazati o njemu.

-Reci, volio bih znati.

-Ja sam dugo godina pjevo u Beogradu. Uživo svirka. Ništa ovo danas.Ovo je slika, a slabo
pjesme .Bilo je maratonskih svirki. 
Moralo se.
Kriza. Život goni. E, kad gođ me neko trebo mjenjati,bio je to Meša.
Fantastično je pjevo sevdalinke. Duboko iz duše. On kad donosi sevdalinku, duša jeca. 
I na njegovoj duši je bilo puno ožiljaka. 
I danas danile slabo ko zna otpjevati Safu, kako je Meša izvorno donosio pred narod. Sejo Pitić ponajbolje. Meša ga podučio.

Bila mi je čast poznavati Mešu.

-I meni je.

Hadžibegović Mehmed-Meša i njegova ugledna familija je doživjela kao i sve slične, a koje su osvanule u novom sistemu, tešku sudbinu. Meša je soja bogatoga.
Priča se da su njegovi stari bili vlasnici pola Sjemeća.
Pun nama prihvatio je nov način življenja i život pretvorio u vic. 
Bosanski sa rogatičkim šmekom.

Jedno vrijeme u Krležinom Zagrebu bio upravnik građevinske firme. Poso naslijedio u krvi.
Ali, nije nešto mogo.“Ne mogu svaku budalu da slušam, pa neka košta šta košta.
Mene će i moje najbliže. Nikog drugog“. 
Tako je komentar davao na to vrijeme.
Pored pjesme bio je vrsni poznavalac igara sa kartama, izvodeći puno trikova sa njima.
Najdraže su mu bile partije sa njegovim Ruškom i Husom Babićem. Igrali su do sabaha.
Zvali ga ljudi koji su voljeli vic, šalu, geg, imitaciju.
Vrhunski je imitiro Boru Spužića- Kvaku i Muhameda Mujkanovića.
Volio je ljude, a i oni njega. 
Bio prijatelj Mrkoj stijeni. 
Služio se njemačkim. Naučio hodajući po dunjaluku. Koristio ga kad se ukaže zgodna prilika.
I sad se priča o njegovim uputama njemačkim kamperima.
Vračajući se od dr.Šefke naleti kod Hafizovića kuća na turiste.
Njemci.
Priđe im,ispita se ljubazno ko Halilčić iz „Taleta“ i poče:

– Ha. More. Hoćete na more. Kajne problem. Ići ćete vi u guzicu kod Makarske.

Pitaju ga raja okolo: – Šta traže Meša?

-Da negdje kampuju, pa sutra da nastave dalje prema Jadranu. Umirujući raju, kaza:

-Najn, najn. Bite curik. Ja Kovanj.
Ja ,ja. Kovanj und dvajncvanciše kilometr.
Gute plac.
Hoh kvalite.
Curik,curik. 

Vrati zbunjene Njemce prema Kovanju i dalje.

-Ama Meša kud uputi ljude?

-Iznad Vragolova na gradsku deponiju.Gdje i naše smeće.
Sad smo ajnc ajnc.

Prepoznaše raja. Ujelo ga nešto u Njemačkoj pa se sveti.

-Lacali ste vi na svom terenu, a da vidite kako Meša laca na svom. Ko Osim Francuze.

-Ehevo! Podiže srednji prst uvis i ko razdragano dijete ode Zakulu.

Cijenio je ulemu koja ima mekam.Ove druge slabo.Trpio ih. A imo je i svoju dovu:
„Pite elezine, ćevapen somuna i paprikaš pojesti, ama jesti pure, bil’ da je sir.“

U nekom razdoblju u Rogi je naglo počela izgradnja i zgrada i kuća.Imalo se. 
Jake firme davale kredite.
Šta li?
Otvorio se poso moleraja. Mešin poso, ali bio mu dosadan. Radio onom koga nije mogo odbiti. Zovnuli ga Jesenkovići da to ofeti u njihovim kućama ispod gimnazije.T
rebala mu radna snaga.
Sjedili mi kod Šehe u kafiću, kad on uleti i zagrmi:
-Hajde da se radi.Treba da se kreći. Morate mi pomoći. Stoji mi farba.
Zgledasmo se nas nekoliko i za njim.
Dođemo, kad stvarno bukadar kanti farbe. Sve otvorene.
-Uzmite vi ovu bijelu i nabacujte, a ja ću se vratiti. 
I ode.
Mlatili mi, mlatili sve do ikindije. 
Eto Meše.

-E sad ide ono pravo. Uzmi svake pomalo, a malo više dodaj crne, a pogotovu bijele.

-Aman Meša.Šta će bolan od ovoga ispasti?

-Subjelkasta!

Šta vi znate magarci o moleraju.

Ode.

Sa namom živio, sa namom otišo.

Volio bih da si tu i da ovu subjelkastu boju zamjenimo vedrijim bojama.

Možda gore.

Ko zna?

Sarajevo,mjeseca maja 2011.godine
Aci Tagor 1414

P.S
Hažibegović Mehmed-Meša je 1993.godine odigrao ključnu ulogu kod deblokade humanitarne krize za gradove Visoko, Kakanj, Breza, pa je svojim poznavanjem filozofije života stranih humanitaraca spasio stanovništvo od gladi.
Hvala mu u ime svih njih i neka mu je rahmet veliki, ogromni, beskrajni.

 

Komentariši