Jutros (22.8.2011) u 9.00 prestalo je da kuca plemenito srce našeg sugrađanina Alema Hasečića.
O Alemu Hasečiću bi se mogao napisati roman, i ne samo roman mogla bi se napisati čitava serija, jer Alem je za svojih 47 godina života ostavio veliki trag iza sebe.
I sada kada ovo pišem vidim ga onakvog krupnog, nasmijanog, spremnog za šalu, ali i spremnog da se suprostavi i jačem od sebe ako je pravda u pitanju. Vidim ga i u maskirnom odjelu kako se stavi u odbranu zemlje i golorukog naroda. Vidim ga kako u ratu pomaže izbjeglicama dajući im brašno, ulje, namirnice.
Kako napisati neki tekst o ovako velikom čovjeku. Kako se koncentrisati i napisati nešto poslije ovako tužne vijesti. Nikako! Skoro pisah jedan tekst o našem Alemu, evo tog teksta sa neznatnim izmjenama i dopunama…
O bosanskom Gaziji – ALEMU HASEČIĆU
Rogatica
Kada bi u Rogatici rekli ime Alem Hasečić, teško da neko ne bi znao o kome se radi. Alem je bio lako prepoznatljiv, volio je društvo, drugarstvo, prijateljstvo. Bio je srdačan, human, uvijek na usluzi drugima. Pravedan, jak, oštar, ponekad i opravdano strog… Za drugarstvo se nije štedio. Na bilo koju molbu u vezi rada i pomoći se odazivao i uvijek bio među prvima, prvi je dolazio a zadnji odlazio.
Za mnoge je bilo zadovoljsto poznavati ga. Uvek je bio otvoren za razgovore, za humor na njemu svojstven način, veoma često i na svoj račun. Volio je Alem i izviđače, planinare i sa njima proveo dosta vremena… Ovu ljubav prema prirodi zamjenio je ljubavlju prema lovu. Bio je strastveni lovac i ljubav prema lovu je nasljedio od rahmetli babe Galiba…
Alem je imao dosta prijatelja u gradu i ne samo to imao je dosta prijatelja i sa sela i sa svima je znao nači zajedničku riječ.
Alem nije gledao na porijeklo, niti je ljude po tome dijelio. Dijelio ih je na dobre i loše, na ljude i na neljude….
Oženio se 1987 godine, poslije par godina dobio je stan (na Tivovoj ulici preko puta bolničkog parka – lamela c), a u maju1992 dobiva kćerku. I baš kada je trebao da osjeti najveću radost i toplinu, kada je trebao zajedno sa svojom suprugom da odgaja u ljubavi svoju mezimicu počinje ono najgore što se može desiti. Agresija na našu domovinu, agresija na naš grad. Nastaje haos, pometnja, metež, strah…. Počinje rat.
Rat
I dok su mnogi Rogatičani odlazili put drugih zemalja, put Sarajeva i dalje, Alem ni trenutka ne razmišlja, među prvima se priuključuje AR BiH i staje u odbranu našeg grada i jedine nam države BiH. Prošao je Alem sva ratišta goraždanskog okruga. Često sam ga gledao onakvog kakav i jeste bio, krupan, jak, hrabar, odvažan sa svojih skoro dva metra visine, u uniformi, sa trakom preko čela, o vratu automat, za pojasom nekoliko bombi. Podsjećao me na Ramba iz svima nama poznatog filma. Ali to nije bio film, to je bio rat. Jeziv, užasan, strašan, okrutan. Na filmu imaš pravo na grešku, u ratu se greške skupo plaćaju. Iskustvo ratno je dijelio i sa drugima. Znam da mi je u par navrata dao dobre savjete koji su mi u određenim situacijama itekako koristili..
Alem je bio veliki borac, to znaju svi. Biti razdvojen i ne znati gdje su vaši najmiliji, a ujedno biti maksimalno koncentrisan na rat i ratna dejstva a zadržati vedar duh i smisao za humor je odlika velikih.
I u ratu je pomagao, koliko je mogao, koliko je bio u mogućnosti. Na desetine puta je išao na Grebak. Na put života i smrti. Po povratku sa Grebka, često je dijelio i brašno i ulje iznemoglim, starim, bolesnim. I ne samo to, znao je starim i iznemoglim, nejakim ići po vodu na Drnu, pod kišom granata. Hrana, voda i drva bile su najvažnije u tim teškim ratnim danaima. A i u drva je išao, opet drugima, nikada sebi….
Četo smo razgovarali onako kad nam se sve smuči, kad nam se nakupi što naš narod kaže. I Alemova i moja porodica su bile daleko od nas i često nam se postavljalo pitanje: «Da li će doći taj dan, kada ćemo se sastati sa svojima» I tako prolaziše dani, mjeseci, godine… Doživili smo svašta u ratu, ali smo Allahovom voljom preživili. Mene sudbina odvede van BiH a njega odvede u Sarajevo..
Postratni period – Sarajevo
Poslije ratno vrijeme, je bilo izuzetno teško, kako za sve tako i za Alema i njegovu porodicu. Doba deložacija i seoba je doba kroz koje su prošli mnogi. Alem i Lejla su bili ambiciozni, poletni, radni. Valjalo je ponovo početi od nule.
I počeli su.
Veoma brzo su obezbjedili krov nad glavom. Školovali su svoju kćerku. Imali su posao. Pošto je Alem bio izuzetan borac, dobar vojnik ostao je pri vojsci. I Alemova, supruga Lejla se zaposlila. Sve je ukazivalao na harmoniju, sreću, zadovoljstvo. Sve je išlo jednom uzlaznom linijom, sve dok se kod Alema nije konstatirala opaka bolest. Od tada se mnoge stvari ne njegovom voljom mjenjaju….
Od tada život teče nekim drugim kolosjekom…
Bolest
Alem je u mjesecu maju 2008 godine operisan i u bolnici je proveo jedan duži period nakon čega je pušten kući. O samoj operaciji i dešavanju oko nje smo već pisali na našoj stranici i nema potrebe to ponavljati, ali ipak da podsjetim one koji to nisu čitali Alemu je zbog opake bolesti koja ga je napala, odstranjen kompletan želudac. Počeo se Alem privikavati na nove prilike i pridržavati terapija i lijekova koje su mu propisane. Išao je redovno i na kontrole. I sa poslom je nastavio veoma brzo.
Međutim ispostavilo se kasnije, da više ne može raditi, te je penzionisan u decembru 2009 godine. U protekloj 2010 godini osjećao se prilično dobro išao je redovno na kontrole, trošio terapiju koja mu je propisana, doduše neredovno jer materijalna situacija nije omogućavala da se terapija redovno troši.
Pitam ga kako trošiš terapiju kaže: «Pijem sedmicu dana lijekove koji koštaju oko 200 KM, pa onda ne pijem dvije sedmice, pa onda opet kupim. Ne može se moj Muta, jer sve košta. Troškovi tročlane porodice nisu mali, plus ako se tome dodaju režije, plus troškovi tinejdžerke, plus njeno školovanje (- Prva godina Pravnog fakulteta vanredani student) itd., ma da ti ne nabrajam. Uzimam kad imam i jedan čaj (sok) kod jednog travara koji košta 190 KM litar. I njega bi trebao piti sedmično, ali da ti ne govorim koliko sam ga puta do sada kupio….»
Pogoršanje zdravstvenog stanja
Alem je počev od 24.12.2010 išao na razne ljekarske komisije gdje su mu u početku predlagali novu operaciju. CT snimci i nalazi su ukazivali da se na jetri i to na dva mjesta nalaze čelije koje se moraju odstraniti. Opaka bolest nije mirovala. Osim toga na desnom bubregu mu je nadbubrežna žljezda uvečana, te se prema riječima «Konzilija» bubreg mora odstraniti.
I to je trajalo nekoliko mjeseci vađenja raznih nalaza i potucanja po medicinskim ustanovama, da bi mu na kraju ponudili hemoterapije (kemoterapije), navodno da sa tim probaju ubiti ćelije. Imao je Alem čini mi se 6 ovakvih tretmana, ali će se ispostaviti da nije bilo nekog velikog efekta od istih…
Borio se Alem i nosio sa opakom bolešću sve do zadnjeg dana i nikada nije klonuo duhom. I u julu mjesecu kada ga dva puta posjetih bio je optimističan, nije se predavao.
Evo koliko je Alem plemenit, dobronamjeran i odgovoran i u takvom teškom zdravstvenom stanju – govori mali detalj iz prve posjete u julu ove godine: Tada je kod njega u posjeti bio neki lovac (mislim da je blagajnik ili tako nešto) i naravno priča o lovu.
Kaže mu Alem da nije platio članarinu i da bi to trebao izmiriti.
Ma ne trebaš Aleme plačati nisi ove godine izašao u lov ni jednom.
Nema veze to se mora platiti.
Pa dobro hajde plati neki paušal kao pasivni lovac (ili tako nešto)
Ma nema govora.. i nasta ubjeđivanje i objašnjavanje…
Jedva je on ubjedio Alema da plati tu neku simboličnu cifru..
Drugi put kada sam bio nije bio baš puno pričljiv. Bio je malo iscrpljen od nespavanja i od bolova. Reče mi kada sam se selamio sa njim da dođem, pa da negdje izađemo na kahvu. Dobro rekoh, mada svijestan da Alem nije u mogućnosti sići niz stubište, a pogotovu da se može vratiti …
Bio sam u stalnom telefonskom kontaktu sa njim.
Sinoć je pao u komeu i uspjeli su ga povratiti, ali srce i organizam nisu mogli sve to izdržati.
Umro je jutros u 9.00, a dženaza vjerovatno u srijedu (???)
Da ti ALLAH dž.š. da lijepi dženet
Svaki čovjek odlazeći sa životne scene ostavlja za sobom odredjenu prazninu. Ali, premda se svi ljudi rađaju jednaki, praznina koja nastaje za njima nije jednaka! Prazninu koja nastaje odlaskom Alema bit ce teško popuniti!
Alem je bio – Velik ko Ljun, blag ko jutarnje sunce koje se budi na Tmoru, jak ko Rakitnica kada poplavi i nosi sve pred sobom, tih ko Toplik na izvoru, oštar kao zima naša rogatička, plemenit i sjajan ko alem na Arnautovića džamiji – baš takav i mnogo toga još…
Alem je bio i drug i prijatelj, i suprug i babo, i sin i brat, i amidža i borac i to kakav borac i humanista. Alem je bio čovjek, bio je ljudina, ljudeskara…
Da se Allah smiluje našem Alemu, da ga uvede u dženet..
Da Lejli i Dženiti da sabura u ovim teškim preteškim trenutcima. Da Allah da sabura i majci, braći i svoj ostaloj familiji, rodbini, prijateljima, ahbabima…
Alem će zauvijek ostati u našim mislima..
Svi smo Allahovi i svi se Njemu vracamo. (El-Bekare : 156)
EL FATIHA!