Danas sam po treci put procitao ”Tvrdjavu” i nije mi bilo dosadno. Istina, koncentrisao sam se samo na tri stvari; razliku izmedju mene i Ahmeta, ondasnje i danasnje tvrdjave i ondasnjih i danasnjih”Osmana”.
Sto se prvog tice, nije bilo tesko; ja i zena stari i bolesni, Ahmet i zena mladi i lijepi, on ima Mahmuta i Ibrahimagu ja nemam, on bio u ratu u tudjoj ,ja u svojoj zemlji, on zivi od zenine zarade a ja od milostinje, on iz tudje zemlje, poslije rata dosao u svoju a ja, poslije rata iz svoje otisao u tudju, njemu svaki dan neko dolazi, meni niko. Sve ostalo se poklapa. U svemu drugom smo isti. I ja sam mrzio rat i volio mir ali je i meni mir donio nemir.
Samo kad smo pijani kicma nam se ispravi. Za razliku od ostalih, mahmurluk nam moze da traje i godinama. Kad je novcanik prazan ne znamo pruziti ruku a kad je pun uvijek se nadje neko ko ce ga isprazniti, doduse rijetko je kad pun. Mislimo da nesto znamo ali u mrezu nas moze uvaliti i malo dijete.
Tvrdjava. Ondasnja uredjena vise po nepisanim nego po pisanim zakonima ali jaka i tvrda i neumoljiva. Sadasnja, formalno po pisanim ali i nepisanim, valjda po inerciji, jos uvijek jaki, ponekad jaci od pisanih. Za Sehagu i njemu slicne svi znaju, u njih su pare i moc i vlast, njihove moralne norme su jace od zakona , oni sve mogu, bas sve. Sadasnje Sehage su nevidljive, nji h niko ili rijetko ko vidja i zna, oni su sebe zastitili i od Osmana, trude se da rade po zakonu i kroje ga prema sebi ali ga opet krse,a imaju i potanak moral. Sve ostalo je isto. Do Sehage mozes doci i onda i sada samo preko Mula Ibrahima i nikako drugacije.Kadija i tuzilac su braca. Ramiza ondasnjeg su htjeli javno objesiti a sadasnjeg bi pojeo mrak i niko ne bi ni znao. Avdaga ondasnji je ubijen, sadasnjeg bi samo otrovali.
Izmedju ondasnjeg i danasnjeg Osmana nisam mogao naci razliku. Ubija svakog ko mu stane na put, bez milosti. Sve za neke ciljeve. Sve po gazdinom naredjenju, da bi na kraju dokunisao i gazdi kad mu se za to pruzi prilika. Voli vlast, voli da gazi po drugima, voli sve ono na sta se normalan covjek gadi.
Sta li bi Mesa sad napisao da se vrati?
Ahmeta mnogo vise nego u njegovo vrijeme. Onih za koje je i Mahmutov ducan tvrdjava jos vise. Avdaga nikad vise ali od njih nikakve fajde. Rade za Sehagu vise nego za drzavu. Moraju, u Sehage vise para nego u drzave.
Onima sto ih narod bira i sto misle da imaju vlast, Osman upravlja na daljinski. On je i sad najaci. On radi sta hoce I kako hoce.
Novi Avdaga ne smije ni da ga gleda a kamoli da ga sta pita. Ovi izabrani mu se klanjaju a i Sehaga ga rado zaobilazi. Stambolskog valiju su mrzili ali su ga se plasili a ovog briselskog niti se plase niti ga postuju. Plasim se da ovog puta Osman moze dokunisati i Sehagi i drzavi ali i sebi.
Vijesti koje ovih dana objavljuje svjetska a i domaca stampa nisu nimalo dobre, raznorazne prognoze i predvidjanja uzimaju zamah. Stampa domaca polako se pocinje pretvarati u propagandne biltene a neformalna cenzura postaje jaca. Da jos nije foruma u kojima se jos uvijek objavljuju razlicita misljenja ljudi bi vec bili uskraceni za prave informacije.
Devedesetprve i druge sam bio optimista, nisam htio da priznam da ima toliko ludih ljudi da ce poceti rat, nisam htio da vjerujem da ce domaci i strani mocnici dozvoliti da se desi to sto se desilo. Bio sam dobro informisan, znao sam sta se sprema i kuda to vodi ali jednostavno nisam htio sebi da priznam, vjerovao sam ljudima. Sad ne znam mnogo, nemam drugih informacija osim ovih iz stampe ali se plasim, plasim se da opet brice ne ostave svoje britve, kosci kose, gradjevinarci mistrije, konobari novcanike i da opet “patriote” ne pocnu prodavati puske i mine i bombe, da opet dok jedni ratuju drugi protivnicima prodaju i od njih kupuju sve , da se opet u pepeo ne pretvori i ono malo sto je iz njeg poniklo.
Sve je moguce.
Danas ima mnogo vise onih koji zive u informativnom mraku nego onda, danas je mnogo vise onih kojima je sve jedno bio mir ili rat. Danas je mnogo lakese pokrenuti ga nego onda, danas je stepen mrznje dovoljan, onda je nije bilo ili je mi obicni ljudi nismo vidjeli, zato me strah, ne zbog mene, nego zbog mladih i zbog jos dvije tri generacije koje ce placati ceh ratnih avantura ovdasnjih ideologija i nerasciscenih istorijskih racuna.
Je li stvarno Bog ili neko drugi prokleo ovaj Balkan? Je li on poligon, streliste neke nevidljive sile? Je li mozda laboratorija u kojoj se provjerava izdrzljivost ljudi, psihicka i fizicka? Je li mozda nesto sto mi smrtnici ne znamo i necemo ni znati?
Ovoga puta sam pesimista bice dobro ako pogrijesim kao I prosli put..