Psovale su ga pjandure, svaleri, tezaci i oni sto su nocu dezurali. Psovali su i njega i njegov kamion, kad ranom zorom, napunjen jestivim uljem, zatutnji uz Bukovik, ostavljajuci iza sebe dimnu zavjesu.
Niko nije znao ni da ga ima a ni gdje ga je sacuvao od silnih granata, samo se odjednom pojavio i on i njegov kamion. Od tog trenutka je postao trazenija i poznatija licnost od stapskih starjesina i opstinskih cinovnika. Vukli su ga za rukave, molili, da im doveze drva, da sjedu sa njim do planine, da preveze sijeno, da natovari humanitarnu do sela koja su udaljena od centra.
Odozdo uz planinu bi se covjek i usudio da sjedne ali odozgo, pa jos kad natovari desetak metara drva i kad se skripa kocnica cuje u selima u podnozju, nikako. Samo su se hrabri usudjivali krenuti sa njim. Nije on od tad za odmor znao,kad nije vozio, onda je popravljao nesto, a poznanici su ga zadirkivali”,odvezi to na stijene covjece, pa otisni u rijeku”. Oko kamiona, koji je na sebi imao vise tudjih, nego svojih dijelova i u cijem je rezervaru bilo vise jestivog ulja nego nafte, je uvijek bilo posla.
Nije imao vise ni sekunde vremena,”sacekaj tamo sad cu ja” odgovara kad neko sa vrata progovori, ”majstore, ako Bog da platicu ja tebi ovo kad se rat zavrsi, samo ako prezivim”, a on je znao da nece i da nema i znao je da to za sevap radi,ali je radio.
Nisam nikad smio sjesti sa njim niz planinu a poslednjih dana me zapade da budem snjim u rovu, pomocnik na nekoj puscurini iz onog prvog rata,koju je on zvao puskomitraljzom. Bio je i tad hrabar, nije se ni osvrtao na eksplozije granata koje su iza nasih ledja obarale homorice. Nas razgovor o tome kako ce njegova porodica do slobode nisu remetile ni vijesti o pogibijama i ranjavanjima nasih komsija.
Rastali smo se na Bukoviku u vrijeme kad je rastajanje bilo ravno smrti, kad su se porodice rastavljale.
U logoru nisam imao srecu da budem snjim a posle logora on ode na juzni a ja na sjeverni pol.
Covjek vrijedi onoliko koliko okolina od njeg ima koristi.
Kemo je jedan od njih.