Priča o ženi koju život nije baš puno mazio, koja je prošla mnoga iskušenja ali i ženi koja je iz mnogih životnih bitki izašla kao pobjednik. Ovo je priča o tihoj, mirnoj, dostojanstvenoj, uvijek nasmijanoj ali istovremeno i jakoj, odlučnoj i istrajnoj ženi.
Ovo je priča o našoj hrabroj sugrađanki Kazić Sabini rođ. Džambasović.
Uopstalom priča govori mnogo više od uvoda…
S A B I N A
Rogaticu su pored njenih prirodnih ljepota krasili i ljudi. I to je njeno najveće bogastvo. Mahala i naselje Podljun u kojoj sam živo sve do rata bilo je prelijepo naselje, koje je odisalo ljubavlju, čistoćom i komšijskom slogom.. Koliko samo dobrih ljudi živješe u Podljunu, Podhridu, Zakuli, Topliku, Mejtašu, Kruščici, Gračanici, Tekiji, Holuču i drugim rogatičkim mahalama..
Dok sam ja bio još dječak – glavni momci u Podljunu su bili Ismet, Ismir a.r. Emir, Osman – Oca a.r., Asim a.r., Rifet a.r., Bakir, Džiban, Keko, Smajo, i mnogi, mnogi drugi…
Ko sad se sjećam njihovih odlazaka u čaršiju, dozivanja a i zvižduka na koji su se svi okupljali… Tadašnjih frizura, farmerica, teksas i kožnih jakni pa šimi cipela itd…
Oca a.r. sa rajom
Porodicna kuca Kazica u Podljunu
Imali smo mi u Rogatici neke svoje navike, običaje, tradiciju. Maštali svi o nekakvim lijepom životu, braku, harmoniji, djeci, kući a oni u poznim godinama o unucima, zdravlju, lijepoj i berićetnoj nafaki…
Život je teko svojim tokom škola, fakultet, posao, ženidba…. I tako su se ženili momci i udavale djevojke. Počinjali su graditi svoja gnijezda neki u Rogatici, a neki opet u drugim gradovima naše bivše države.
Tako nekako poslije dugog poznanstva i zabavljanja u decembru mjesecu 1986 godine oženi se i moj komšija Osman Kazić a.r. sa Sabinom Džambasović. Okupio se komšiluk da vidi mladu i mladoženju, a oni nasmijani i sretni. Pjevalo se i igralo dugo u noć u porodičnoj kući Kazića na Podljunu.
Osman Oca a.r je radio u TPR u komercijali na prodaji TPR-ovih proizvoda i to vrlo uspješno dugi niz godina, dok je Sabina radila u prodavnici modne kuće «Borac» Travnik.
Ubrzo dolaze i djeca dvije kćerke Asmira 1988 i Samira 1989 godine. Sve je odisalo ljubavlju i planovima za budućnost. Kao i svi roditelji i oni su maštali o školovanju svoji kćerki pa fakultetima pa udajama.. Planovi i želje bijahu jedno a život i stvarnost su sasvim nešto drugo.
Dana 16.06.1990 god. na radnom mjestu u TPR-u Oci je iznenada pozlilo da bi nedugo zatim i preselio. Vijest o smtri Oce munjevitom brzinom se pronijela čaršijom. Ocu kojeg su svi uvažavali, cijenili i volili. Koga su poštovali jer je bio i đentlimen i laf i jaran i prijetelj.. Niko nije vjerovao da je to istina. A bila je teška i gorka.
Dženaza, posljednji ispraćaj je bila dostojanstvena Oci. Rodbina prijatelji, komšije, poznanici, radne kolege, poslovni saradnici, Rogatičani, svi su došli. Bilo je teško svima a razumljivo najteže Sabini koja je poslije, samo 3 i po godine braka ostala bez voljene osobe. Toga dana za Sabinu, sve se srušilo kao kula od karata. Toga dana nije bilo više zajedničkih planova, želja za budućnost. Sve je odjednom postao mrak…
Asmira koja je tada imala 2-je a Samira 1-nu godinu nisu mogle ni slutiiti šta im se dogodilo. Njihova dječija mašta nije mogla ni slutiti da ih njihov babo Oca više nikada neće uzeti u naručje. Neće ih onako obadvije, jednu u jednoj a drugu u drugoj ruci nosati po stanu i tepati im nježne riječi, a one kao djeca svojim rukicama ga milovati po licu. Nisu mogle ni sanjati da će ih dotaći takva sudbina da će se babe sjećati samo po slikama i po riječima ljudi koji su Ocu a.r. poznavali. Ni to što je tih dana kroz stan prolazilo na stotine ljudi dolazeći na žalost nije im davalo do znanja da se desilo nešto najgore. Njihove male okice u svim tim ljudima su tražile samo jednu osobu. Tražole su Ocu i njegov osmjeh, a njega nije bilo… Zašto ga nema sigurno su se pitale? Gdje li je??
Sabina je sa djecom morala nastaviti život. Morala je sada sama razmišljati o djeci o budućnosti. Imala je posao, nov stan u koji su skoro uselili, a s pravom se mogla osloniti na svoju porodicu, brata, roditelje, komšije, prijateljice, Ocinu rodbinu, Ocine radne kolege. Imala je neku zaleđinu i nadu da neće biti zaboravljena. Kada si u svom gradu, među svojima lakše je, mislila je Sabina.
A onda dođe ta, kobna 1992 godina. Rat, agresija, napadi, granatiranja, ubistva.
Svi smo tada bili iznenađeni silinom udara i napada na naš grad na Bošnjake Rogatice. Moralo se brzo razmišljati i brzo donositi odluke. Pozivanja u «kolektivni centar» – Logor, su bila svakodnevna. Sabina se ni jednog trenutka nije dvoumila da ode u SŠC iako je sa sobom imala dvoje djece od 4 i 3 godine. Hrabra, odvažna i nepokolebljiva mislila je samo kako djecu spasiti i izvući iz Rogatice.
Dan kada su Tekija, Gračanica, Holuč, Rddo I i II gorjeli i kada su ljudi živi spaljivani je bio dan koji će biti duboko ucrtan u Sabininim mislima, ali i u mislima svju nas koji smo taj dan bili u Rogatici. Napad na Tekiju bio je prekretnica kako kod Sabine tako i kod mnogih Rogatičana. Izlazak noću iz Rogatice i odlazak u Vragolove, Karačiće, Dobrače i druga sela, a odatle odlazak za Ustipraču dio je i Sabinine, Asmirine i Samirine priče, uostalom kao i mnogih Rogatičana koji su prošli taj pakao od Mesića do Ustiprače.
Ustiprača je bila prva stanica na koju su naišle. Znam tačno i gdje su bile smještene tih dana i mjeseci koje su proveli u Ustiprači. Bila je to klasična borba za opstanak u svakom pogledu. Neimaština, glad i neizvjesnost bili su sastavni dio ne samo Sabinine svakodnevnice nego i većine nas koji smo bili bilo u Ustiprači bilo na nekom drugom goraždanskom prostoru. Prvi mjeseci su inekako bili podnošljivi ali kako se približavala zima, strah se uvlačio pod kožu. Kako nahraniti pored sebe još i dvoje male djece vrtilo se u Sabininoj glavi. Mislima nikad kraja, a kraj rata se još ne nazire, naprotiv.
Vidjevši da mnogi odlaze preko Grepka prema Pazariću i Sarajevu, odlučila je Sabina da u mjesecu decembru 1992 godine zajedno sa svojim kćerkama, bratom Nihadom (Dadom) njegovom ženom Senadom i babom Alijom napusti Ustipraču i krene na put pun opasnosti i prepreka. Put sa kojeg se mnogi nikada nisu vratili. Put koji je davao nadu, ali i put koji ulijevao strah. Ali ni ovdje se više ne može, uz pomoć Allaha pa šta bude – znala je reči Sabina. Sjećam se kada su otišli jer su tada mnogi odlazili, sa svima smo se selamili i željeli samo jedno da živi i zdravi dođu na odredište. Put je bio naporan, težak i iscrpljujući ali zahvaljujući prvo Allahu dž.š. a onda i svojima Dadi, Senadi, Aliji koji su pripomogli oko djece sve se hairli završilo.
Kada su stigli u Pazarić, uz pomoć dobrih ljudi smjestili su se u jednu kuću i tu su proveli nekih devet mjeseci. Ovdje je ipak bilo mirnije i lakše za hranu. Lahnulo je malo Sabini da joj djeca neće biti gladna.
Poslije tog perioda počela su razmišljanja da se pređe u Sarajevo. I dogodilo se to krajem 1993 godine. Sabina je sa djecom došla kod svoje tetke Samije Gazija. Tu su bile dok se nisu malo snašle. Na Ciglanama su našle jedan napušteni stan u koji su se uselile i u kojem su ostale godinu dana. Početkom 1995. godine prešle su u jedan stan na Skenderiji u kojem ostaju punih 7 godina. Tako da su Almira i Samira svoje djetinstvo mjesto u Rogatici u Tekiji, Podljunu i Mejtašu, provele na Skenderiju u ratnom i poratnom Sarajevu.
Dosta toga je prešlo preko Sabininih leđa u toku rata, svašta se predeveralo, svašta doživilo ali se i preživilo. Dolazi mir, koji nosi opet neku novu vrstu straha i neizvjsenosti.
Šta i kako dalje?
Taman kada je stao rat, nekako odmah poslije toga počela je nova Sabinina borba. Ovaj put mirnodobska.
Mlađa kćerka je naglo i iznenada oboljela od epilepsije i jako dugo vremena je provodila po bolnicama. Samira je primala jako teške terapije, koje su naporne i iscrpljujuće. Iako je Samira imala blaži tip epilepsije, Sabina se cijelo vrijeme brinula o njoj. Sva pažnja i slobodno vrijeme bile su usmjerene samo na jedno. Da joj kćerka ozdravi. Samira je tada išla u osnovnu školu i često je izostajala sa nastave, ali to je nije spriječilo da uspješno završi osnovnu školu i nastavi dalje školovanje. Cijelo vrijeme Sabina nije gubila nadu da će Samira biti bolje, da će ozdraviti. I evo danas je Samira hvala Bogu dobro, nema uopšte napade ali mora piti redovno propisanu terapiju…
Sabina sa kcerkom Asmirom
Baš nekako poslije ovih dešavanja dolazi i neizbježna deložacija i oni nalaze smještaj pod kiriju u Nahorevu.
Sabina je veliki radnik i borac i nikada nije bježalo od bilo kakvog posla. U mislima su joj samo djeca i njihov selamet. Valjalo je sada sve početi iz početka, bez muškogh oslonca. Morala je djeci biti i babo i majka. Morala je zaraditi i za kiriju i za djecu i za školu i za hranu a i za sebe ako šta ostane…
Počele su i prvi odlasci u Rogaticu. Sabina je stan koji je imala zamjenila za stan na Alipašimom polju uz doplatu. Uzela je kredit i na takav način riješila svoj stambeni status. Sreći nije bilo kraja. Ne moraju više strijepiti od deložacija, niti plačati kiriju niti biti na teretu nekome od rodbine.
Otprilike tada dobiva i posao u jednom dežurnom marketu u Hrasnom, gdje ostaje dvije godine.
2004 godine kada je Sabina imala zaposlenje i kada je riješila stambeno pitanje dešava se još jedna tragedija u njenomj životu.. Njena mlađa kćerka doživljava tešku nesreću. Oko godinu dana je provela u bolnici imala dvije jako teške i komplikovane operacije ruke, gdje joj je ruka spašena i vraćena njena funkcija. Sabina i u ovoj situaciji ostaje pribrana i jaka. Pored radnih obaveza obilazi svakodnevno svoju kćerku, hrabri je i daje joj nadu da će sve biti dobro. I nakon godine borbe Samira izlazi iz bolnice oporavljena, a Sabina presretna da su jos jednu bitku dobile, da su još jedno iskušenje pobjedile…
Negdje 2004 napušta ovaj posao u Hrasnom i dobija posao u sarajevskoj Tržnici gdje i dan danas veoma uspješno radi. Tu je možete naći svakodnevno. U tržnici kod Sabine možete uvijek naći sviježe pileće proizvode, kako za kućne potrebe tako i za potrebe izlaska u prirodu i roštiljanja. Pa eto Rogatičani navratite,
uvijek je spremna da vas usluži, da porazgovara sa vama, da se prisjeti naše Rogatice, naše rogatičke raje. Sretna je radi tuđih uspjeha i raduje se kad čuje lijepe vijesti da je neko od naše raje uspio u nekoj oblasti, poslu ili uopšte u životu…
Sabina u Trznici na radnom mjestu
Glavni krivac za ovu priču je moj babo koji me prije nekoliko godina kada smo prolazili pored Tržnice reče:
– Hajmo u tržnicu da kupimo piletine. Da vidiš što je dobra ima svašta, bataci, krilca, ovo, ono.
– Ma dobro babo, a gdje ćeš odavde nositi piletinu u Vogošću. Kupićemo u Vogošći.
– Ma kakva Vogošća, ja ti piletinu kupujem 5-6 godina ovdje. Kod Sabine.
– Koje Sabine.
– Naše..
– Naša Rogatička. Kazička. Supruga rahmetli Osmana..
– A jel. Pa hajmo onda kupiti.
Uđosmo, a Sabina se raspituje prvo o zdravlju, pa o djeci, ženi, poslu, o rogatičkoj raji sa kojom sam u kontaktu itd.. I tako svake godine…
– Evo Alija, ovo mi je tek jutros došlo, sad ću ja tebi kilu izvagati, vidi što je dobro, hočeš li još nešto.
Interesantno, je i to da se Sabina nikada nije požalila niti je ikada šta tražila, neku pomoć ili nešto slično, a mogla je. Ona je ostala onako tiha kakvu je i znamo..
Ona je izabrala rad, samoodricanje, borbu, osmijeh i lijepu riječ za svakoga. A evo vidimo da joj se to na najljepši način vratilo.
Izuzetno je sretna i ponosna na svoje kćerke o kojima stalno priča. Na Asmiru koja je završila srednju medicinsku školu smjer fizioterapeut i koja ja nažalost nezaposlena što je sudbina mnogih mladih u BiH i Samiru koja je završila srednju građevinsko geodetsku školu i koja je student na Fakutetu političkih nauka smjer socijalni rad.
Sabinina borba se nastavlja. Želja joj je kao i svake majke da njene kćerke budu zdrave, da imaju svoju nafaku, da se sretno udaju i sve ostalo lijepo što ide uz to. Tada će se i Sabinina borba i strepnja privesti kraju i tek tada će moći reći da je uspjela, da je postigla ono sa čim je zadovoljna i sa čime bi bio rahmetli Oca zadovoljan…
To bi kratka životna priča o našoj herojini Sabini, koju život nije mazio, ali koja je borbom, radom, htijenjem i upornošću postigla mnogo.
Siguran sam da sličnih priča o našim sugrađankama ima još mnogo.
I o njima treba neku riječ napisati.