Bijase prva polovina maja. Vrijeme promjenjivo, kao i obicno u maju, cas hladno sa susnjzicom i kisom, cas opet pravo ljeto. Na putu od Rogatice do Mujine kuce gdje smo konacili pratilo nas je lijepo a onda nagla promjena. Mujo nas je doce kao da smo mu dosli u prijatelje, tako se ponasao i tako smo se i mi osjecali. Informisao nas je o stanju na terenu i tad sam prvi put sebi morao priznati da je vrag odnio salu i da je moja nada da ce se rat izbjeci potonula.
Mujina kuca se nalazi u reonu Madjera, na samku u podnozju Sarana. Od nje se moze vidjeti skoro cijelo podrucje Sljedovica i Kozica, sela koja su mjesovita i gdje je situacija vrlo teska i slozena. Ljudi dezorjentisani , niko ne zna i ne sanja sta dolazi a zalihe hrane male, logistika za bilo kakvu odbranu ravna nuli, totalna informativna blokada, sve radio i TV stanice pod kontrolom i u sluzbi propagande, vijesti iz Sarajeva, jedan dan toplo drugi dan hladno, poneka puska i nesto municije uljeva nadu, nadaju se i da ce se sve to brzo zavrsiti, da ce se naci neko ko moze zaustaviti rat, a ja ne smijem da kazem a znam da po svim teorijama to sto dolazi traje od pet do dvadeset godina a moze i vise a nije ni red da to govorim, oni se opet svakom dolasku iz carsije raduju ne bi li dosla kakva dobra vijest a one samo gora od gore.
Grupa u kojoj se nalazim ne namjerava ostati tu duze vremena a nismo ni Muji ni njegovim komsijama od koristi. Ne mozemo pomoci. Samo , smanjujemo i onako male zalihe hrane. Pred vece smo se zahvalili Muji i polakao se spustili niz padinu na ivicu sume odakle smo mogli osmatrati put u Stupnom Dolu, jer je postojao rizik da naletimo na patrolu ili nas neko sa suprotne strane primijeti. Malo smo se uplasili kad se ispred nas pojavio Tezga /Teskeredic, mlad ne znam mu imena/ dolazio je iz Zepe pa smo iz prve ruke dobili tacne informacije o tamosnjim zbivanjima a njegovim dolaskom grupa se i povecala. I dok su drugi razgovarali sa Tezgom ja sam u glavi prebirao. Kako to i zasto to ja moram da obilazim Rasput Njive?
Pa ja sam samo prije mjesec dana tamo bio dragi gost, ja sam tamo mogao u sred noci doci u koju hocu kucu i sa domacinom sjediti do sabaha.
Jesam li to ja neko drugi, jesu li oni tako brzo postali neko drugi?
Ja tad jos nisam bio postao neko drugi a za njih ne znam i zato je ipak bolje zaobici. Polako se pocela da spusta noc. Sa druge strane puta nazirala se u magli staza koja vodi prema Strmcu, mjestu kuda smo trebali proci.
Nigdje zive duse, mrtva tisina.
Samo poneka suha grancica pod nasim nogama ponekad narusi mir. Na kraju staze na ulazu u selo zaustavi nas mladic /Curevac, ne znam mu imena/, pomalo isprepadan, zabrinut i plaseci se da nas ne uvrijedi veli ”Ako ikako moze ne idete kroz selo jer smo se mi sa komsijama Srbima dogovorili da stranci ne ulaze u selo”.
Prihvatili smo prijedlog i zbog njega i zbog sebe, meni je bilo jasno da je to zamka ali nije vrijedilo upozoravati ga na to. Rastali smo se. Mi smo krenuli bespucem, sumom izmedju Strmca i Seljana. I opet meni po glavi, pa ja tim njegovim komsijama ucio djecu, ja u svakoj kuci do juce bio drag gost a vidi sad moram kroz ovo granje, ne smijem ni pored sela?
Lutali smo sumom skoro cijelu noc da bi negdje oko dva noci stigli kod Camilove kuce u Tmorni Do. U Tmornom Dolu nema straze, gluho doba, ni svjetla, ni laveza pasa, ni pendjerasa, nigdje nikog. Ipak osjecaj da ima zivih nas nije prevario. U jednoj prostoriji Camilove kuce se ukaza svjetlo, slabo, lampa ili svijeca .
A onda se na vratima pojavi Camil, poznat nama svima a i mi njemu. Onako umorne, mokre uvede nas u kucu i na brzinu bi i kahva i vecera. Na pitanje zasto je selo prazno, odgovori ,da su u ljudi po bajtama i da se samo danju nalaze u kucama. Camilove informacije i savjeti dobro dodose za dalje.
Hvala mu.