Od prirodnih znamenitosti, rogatičko područje poznato je po nekoliko raritetnih endemskih biljnih vrsta
Pančićeva omorika
Na rogatičkom šumskom području, nalaze se prirodna staništa Pančićeve omorike, reliktne i paleoendemske biljke čija se stabla ističu visinom do 40 m, i koja zavrijeđuju poseban značaj. Pančićeva omorika ima staništa na rogatičkom šumskom području u predjelu Mehre na Sjemeću, Golom vrhu na Vrataru u Žepi, na čak 30 hektara u rejonu Panjak, odjel 102 i Javor planini, u Dobratuši,u kanjonu Suhodola ispod sela Obad, Brloškim stijenama i Novom brdu na Tesli i planini na padinama Bokšanice sa žepske strane.
Pančićeva omorika je i izuzetno lijepo parkovsko drvo. U Rogatici su to davno primijetili i zato se ovo atraktivno drvo nalazi u parku ispred opštine, u krugu Šumskog gazdinstva “Sjemeć”, obdaništa i više privatnih dvorišta
Pančićeva omorika
Stablo brijesta
Nedaleko od Rogatice u osovskom polju nalazi se stablo brijesta prečnika 230 cm i visine 28 m. Na žalost stablo se osušilo.
Stablo brijesta u Osovskom polju
Stablo bijelog gloga
Ovo jedinstveno stablo bijelog gloga je veličinom stabla i krošnje, pravi džin je u svojoj porodici. Nalazi se kod sela Sjeversko.
Endemska stabla „ medvjeđe “ lijeske
Od prirodnih znamenitosti posebno se izdvajaju dva endemska stabla „međeđe“lijeske (ime dobila po boji drveta – boja slična boji medvjeđeg krzna) na Borici.Staro stablo prečnika 166 cm, visinom 14 m, te rasponom krošnje 12 – 14 m do sada je „složilo“ više od 470 godova,
Do prije nekoliko godina zub vremena staru lijesku bio je ozbiljno doveo u pitanje i mnogi su joj proricali kraj. Na njihovo i zadovoljstvo svih ljubitelja prirode, stara lijeska se preporodila. Dobila je novu snagu i ponovo plijeni ljepotom i gracioznošću. U selu Dobromerovićima, nekoliko kilometara od Borika nalazila se još jedna medvjeđa lijeska znatne starosti.
Samo dvadesetak metara od stare raste samonikla, njena “kćerka” – mlada lijeska,osam puta mlađa, koja je već zasjenila “majku”. Naučnici i seljani iz Lijeske i okoline tvrde da je mlađa lijeska stara oko 80 godina, ali je po raskoši i obliku krošnje znatno atraktivnija od stare. Svojom ljepotom i gracioznošću plijeni svakog posmatrača.Ona je vrlo često predmet posmatranja mnogih znatiželjnika, pogotovo u vrijeme branja plodova ove biljke. Mnogi njene lješnike ponesu sa željom da je posade i tako dođu do svojih lijeski. To je, priča se, malo kome pošlo za rukom jer lijeska može da raste samo u rejonu Sjemeća. Ova stabla “međeđe”lijeske, po godinama su najstarija i po dimenzijama najveća u BiH i pod zaštitom su države.
Mečja lijeska starosti oko 60 godina, lokalitet Lijeska – Borike
Mečja lijeska starosti oko 450 god., lokalitet Lijeska – Borike
Opština Rogatica može pohvaliti sa velikim brojem najvećih stabala svoje vrste. Jedan od najveći divljih kestena nalazi se baš u Rogatici, u bolničkom parku. Tu je još i stablo jasike, Pančićeve omorike, crvene zove, gloga u selu Dobroučići, bijele lipe u Živaljevićima, te najveća stabla crnog bora na Žepskoj planini.
Stablo divljeg kestena u parku DZ Rogatica
Rogatica, posebno kanjoni Rakitnice, Žepe i Prače, obiluje i nizom drugih rijetkih biljaka.Tu se može sresti žuta niska perunika, endem Balkana. Tu je i zlatnožuta divizma, derventski različak, kao reliktna biljka koja je preživjela i ledeno doba, rašljika, vrijesak, crnocvjetna čemerika, žutocvjetna čuvarkuća i niz drugih biljaka čije je stanište kamenjar.
U bogatu floru ovog područja, , spada i biljka planinska sasa. Za ovu rijetku biljku mnogi su čuli, ali je nisu imali prilike “uživo” vidjeti i imati u rukama. Ovdje ona ima više staništa i mještani je zovu šukundjed. Mnogi joj pridaju magijska svojstva, a time se, samo potvrđuje legenda da sasa i priča o njoj potiče iz vremena praistorije i da je kao prvi proljećni cvijet sa upadljivom ljepotom bila kultna biljka ilirskog plemena Autarijati koje je naseljavalo ovo područje. Otuda i njeno prisustvo na mjestima za koja se zna da su bila praistorijska naselja, kamene gromade, kao i na grobljima naroda koji su nekada davno živjeli u ovim krajevima. Pošto se ne da presađivati ispada da je biljka samo za određene krajeve i zbog toga, najvjerovatnije, nije do kraja naučno ispitana i nema je u većini atlasa drveća, grmlja i cvijeća, iako je veoma interesantna i ljepotom stabljike i cvijeta izaziva divljenje.Magičnu moć i ljekovitost planinskoj sasi (šukundjedu) davali su i neki narodni vidari. Tako je narodni vidar Von Stork, kao lični ljekar Marije Terezije, 1771. hvalio tu biljku kao lijek protiv sive mrene (katarakte), sljepila i melanholije
U rogatičkom kraju raste i žuti jedić. Za njega kažu da je najotrovnija biljka i da je otrov iz nje poslužio Parisu da ubije Ahila pogodivši ga strijelom u jedino ranjivo mjesto – petu.
 |
| ŽŽuti jadić (OPREZ! biljka je smrtno otrovna!) |