UDRI SLOBODNO /tvrdice i tutumraci/

Već nekolko hefti po elektronskim i štampanim medijima se razvlači trakavica o gradnji „Kamengrada“ u Višegradu,u režiji i izvedbi Emira-Nemanje Kusturice.Hoće kažu,da se oduže Andriću i da prikažu budućim gostima kako se to, po njima ,živilo u tamnom vilajetu.Gledajući i čitajući ovo,zavirih malo u knjigu za koju je Ivo dobio najprestižniju nagradu za književnost.Nobelvu.E, u tom romanu,negdje na početku pisac opisuje Višegrad ko kasabu i njegove tadašnje žitelje,ali i hajdukovanje na planini Romaniji.Tu hajduk (bandit) Novak podučava malog Grujicu,kako da hajdukuje i opisuje mu klijentelu sa Istoka.Naravno i Rogatičane.I to ovako:

“Ako vidiš siromaški odjevena putnika:oborio glavu i poklopio se po konju kao da je u prošnju pošo,udri
slobodno,to je Rogatičanin.Takvi su svi: tvrdice i tutumraci,a puni para ko šipak“.

Zašto nas ovaj simpatizer austrijskog molera i budući mason,baš ovako opisa?
Roje se dileme ko pčele.Oni što podugo pamte kažu da se riječju želio osvetiti narodu iz kojeg mu je otac.
Govorilo se da mu je otac neki beg Teskeredžić iz Travnika,a da nas je ovako počastio zbog naših sugrađana istog  prezimena, a koji su travničkog porijekla.Krivi mu.Zato je ostavio u amanet ono „udri slobodno“.A opet da su svi tvrdice i tutumraci?

Nejde nikako.Kontam nešto,ako je po nobelovcu,onda ne bi bilo ni kafana ,ni igrališta,teferića,
sijela.Tvrdice ovo ne posjećuju.Tutumraci pored niza loših osobina,nisu ni putnici.Mi smo samo zbog posla dnevno imali oko hiljadu putnika.Kad još dodam đake,studente,brigadire, izviđače, planinare,kudovce..

 

Kako god, osta mi na sonu jedino guslarski amanet,koji devedesetih godina pokaza svoj stvarni,najmračniji cilj.Kako dobaciti do prošlog vakta i saznati nešto o pradedama? Crv sumnje nikako da me napusti.Stoji u glavi dilema,a i početak  priče nikako da dobije svoj kraj.Čeka.Ko voda u šerbetnjaku kad sporo vri,čekajući suđenog kahvopiju.
Vrelog sunčanog septembarskog dana provre mogući odgovor na hajr česmi.Uz našu ponajbolju vodu
na sred Pašić Kule,dobih svog suđenog kahvopiju.Mještanina Karić Nurku-Semiza .Oplete se muhabet o svemu i  svačemu.Pa i o čaršiji nekad davno.Izbacih mu svoju sumnju i otkrih crva što me rovka.A on bez zastoja:
-Nije to baš tako što ti pišu.To je nešta drugo.Liči mi na naku dobro smišljenu podvalu.Evo,ja ću kazati šta znam,a bilo bi dobro da ide i dalje.

Prođe rukom preko brkova i otpoče kazivanje.“U naš vakat stariji se moro slušati,pa i ako tebi nešto lično nije
pasovalo.Elem,prispio ja za naukovanje zanata.Htio sam tehniku i mašine.Volio sam,a i zanimalo me.
Ali eto ti babe Bekrije iz čaršije i kaza da je sve sređeno i da ću učiti šnajderski zanat kod Taibega Škaljića.
Nisam se smio usprotiviti,već prifatio i kreno.Tu sam upozno dosta starijih Rogatičana,a i naslušo se njihovih  kazivanja,koja su njima njihovi prenosili.Bio je adet da navrate petkom,nakon džume namaza,
na kahvu i da eglenišu o svojoj mladosti.

Jedne prilike,svrati se Muhamedbeg Dajdžić i ispriča priču o starim Rogatičanima i njihovom životu u doba
Otomanskog carstva.On tada ispriča ovo:

-Dedo mi je govorio da se u tadašnjoj Bosni pričalo vako.“Kroz Banja Luku se ne fali o pjevanju“.Ima hi sigurno koji će to bolje.“Kroz Travnik se ne fali o jahanju konja“.Ima hi koji bolje jašu i bolje poznaju konje.“U Sarajvu se ne fali imetkom“. Ima hi puno bogatijih.“A kad dođeš u Rogaticu,ne mudruj“.Ima hi zasigurno mudrijih.Dedo kaza da je to i bilo tako i da su naši stari bili trgovci,putnici i dobro upućeni,što bi ovi danas rekli,dobro informisani.
Eto,bili smo čaršija koja se nalazila na,u narodu nazvanom,“sultanovom putu“.Tako ime je dato zbog puta pošte iz Carigrada,a Rogatica bila zadnja stanica prema vezirskom Sarajvu ili Travniku,a prva pri polasku iz Bosne za Carigrad.Imala je i svoja svratišta i hanove,gdje su odsjedali musafiri.U to doba poštu su nosili Tatari,jer su bili najpouzdaniji.Ali vraga.Koja god naredba,pismo ili katul ferman krenu iz Carigrada,sadržaj prije saznaju u šeheru i u Travniku.Uvijek se prije znalo šta piše,nego Tatar donese zvaničnu poštu.Bogami to zabrinu i sultana.Tajnost
neki odvažni bošnjani provalili.Zovnu on one svoje savjetnike da ga upute kako da tome stane ukraj.

 

Jedan bijaše sa našeg kraja i preporuči da pošalju svu poštu ali praznu,bez sadržaja.Pa u kom mjestu krene priča,znaće se čije je maslo.A pomalo se već sumnjikalo na naše mudrace.Uputiše iz Carigrada mladog i lijepog Tatara put Skoplja, Sandžaka ka Sarajevu.Stariji mu rekli da ne žuri u šeher,a da obavezno konači u Rogatici.Prifati mladi Tatar sugestiju i taman u Rogaticu stiže pred akšam.Dočekaše ga srdačno sa puno jemeka.Nahraniše konja,obezbjediše finu sobu i pod jorgan ubaciše žensko čeljade.Još rekoše da je sve nako.Isto bi i ovog puta.Čim se mlađahni poštar dao užicima,mudraci se ufatiše posla.Iznad ključale vode sa dosta pare,poče otvaranje i pregled pošte.

 

Svu noć prazna koverta do koverte.Bi džaba poso.U sabah onaj handžija,što podnese sav teret,onako nenaspavan iz sebe izbaci:

 

“J’bo sultana,kad nejma šta da piše“.

 

Otpratiše mladog Tatara u šeher,a handžijina sovka krenu kroz narod i kroz Bosnu.Sazna sultan da su najupućeniji Bosanci bili Rogatičani.“

Razvedri me plaha Semizova besjeda.Dodadoh poluglasno

 

 „-Dede bili hakeri“.

Danas u doba informacionih tehnologija kažu,da vladaju oni koji imaju informaciju.
Eto,naše pradede ih dobijale direktno od sultana.Uz vrećicu zobi za konja,besplatan konak i najstariji zanat.
Valjda su zato i vladali i bili „puni para ko šipak“.

Nesta starih i mudrih.Nesta i informacija.

Osta Nemanja da priča i piše svoje iskrivljene priče.
Ostaše i Rogatičani i putuju diljem dunjaluka,a kako reče Njegoš „Onaj ko ne putuje,taj i ne živi“.

Inspirisana gradnjom nekog grada u julu, a dovršena na Pašić Kuli u septembru.

Aci Tagor 1414

Komentariši