Operacija

 

Na konkursu “Naše riječi” iz Zenice za kratku novinsku priču drugo mjesto je osvojio naš Dr. Smajil Durmišević sa pričom “Operacija” i time nastavio niz uspjeha na književnom planu.

  Iskrene čestitke uvaženom autoru za još jedan uspjeh, a vi, poštovani posjetioci stranice, pročitajte priču u nastavku priloga.


 

 

Dr. Smajil Durmišević – OPERACIJA

 

–          Sjedi ti stara, evo ovdje na klupu, kraj radijatora… biće ti toplo, jesi li ponijela sjedu, pokrij se šalom… popij malo čaja…, odoh ja da nađem doktora Bička, ginekologa, znaš onoga moga, da kažem prijatelja i poznanika… ma, znaš ga i ti… Sjedi ti tu, otkunjaj malo, slabo si spavala…
Poranili smo…
– Požuri Bećire, kakvo kunjanje, kakvo sjedenje, lije iz mene ko žepsko vrelo… Eh, žepska voda… Bože dragi…
– Kakva Žepa, kakvo Vrelo i žepska voda, daleko je to, bona ne bila! Pusti to, da potražim ovog veselog doktora Bička…
– Dobro, idi… biću ja dobro… Eeee, žepsko vrelo… – tutnji kroz glavu Hajri-hanumi. Da mi se napiti one žepske vode ispred džamije, čini mi se odmah bih ozdravila… Bože kako li je tamo, odavno nisam bila… sad je jesen, šljive prispjele… one plavke žepske, mesnate i slatke… komad ‘šeničnog hljeba pa u šljivik…, a kažu da su bolje šljive, slađe i mesnatije u Vrataru, vlažna zemlja a Tesla zaklanja od vjetra, šta li!? Poslije pred džamiju na onu našu žepsku vodu… hladna i slatka, da mi Allah đelešanuhu u grijeh ne upiše, ko da je iz Dženeta, taman iz Kevser vrela. Skupila se žepska mladež, momci i djevojke, bogme i oni mlađi, prikuči se i neki stariji, odskora oženjeni, teško se odvikavaju svakodnevnog sijela i sevdaha na Vodi…
– Čuj Žepa, kakva Žepa, žalosna mi majka!? Šta bi sada u Žepi. Lije iz mene, taman k’o žepska voda, a tamo nema ni doktora, ima al’ su jal po Sarajevu jal po bijelu svijetu, nema ni sestrice ni tehničara, kako li preživljava to žepsko starinje, pa i onaj bolničar ode u penziju… šta ćeš, starost… Šta bih tamo, mila majko, ovakva, a može biti i gore, ne daj Bože…
– Dobro jutro, sestrice moja – ljubazno će Bećiraga – jesili se umorila, evo jedna Milka uz kafu… kako je doktor Bičak, ima li ga?
– Dobro jut… selamun alejkum Bećiraga, uh… hvala, baš volim ovu sa krupnim lješnjicima, ma jeste vi Šveđani pažljivi…, ne ljutiš se što vas tako zovemo…
– Jok, jok, što bih se ljutio, Švedska je to, eee…
– Da je bar to istina… u Švedu pa dembelaj… socijala dobra… standard visok… ljeti na godišnji u Bosnu… milina… – razmišlja u sebi Bećiraga, žepljak iz srca Žepe, kome je Žepe puno izbjegličko i napaćeno srce.
– Tu je doktor, tu je ne brini se, samo vizita je, velika vizita, morat ćeš pričekati tamo u čekaonici, pred doktorovim vratima, znaš gdje je to… vas dvojica ste neki ahbabi, čini mi se, aaa…
– Hvala ti, ljepotice moja, eh što mi oni sinovi odoše u Ameriku… da se namirim lijepom, pametnom i ljubaznom snahom…
– Zacrvenjeću se Bećiraga… ko zna kako bi bilo… ove gradske cure ne vole starinje… – smije se ljepotica sva u bijelom, umazana malo oko slatkih usta Milkom čokoladom sa krupnim komadima lješnjika…
– Smijem li dragi moj doktore – pomoli se iznošena francuzica kroz oprezno otvorena vrata.
– Ooo, Bećiraga, bujrum, mašallah, otkad se nismo vidjeli… otkad ono, bogati, na Vlašiću vikendica… popravljali mi; dušmani razorili, pokrali… spalili… nešto i naši očerupali… ma rat, tako ti je to…
– Hajde sjedi, jesi li za kafu, evo ima i ovih sokova, donosi narod…, ne volim ja to… sve je to vještačko, hemija, pesticidi, aditivi…,
Bože sačuvaj! Sok od šljive, žepske, a bogami i vratarske, to ti je sok, burazeru… ne boli glava… mazneš litrenjak, a ono ništa… čista priroda, kažem ti… Hoće li biti šta, rodi li šljivka u Zavičaju, cvrknuće kazan čim zahladi… aaa, šta veliš!?
– Pa eto, dobri moj doktore. Ima nešto šljive, nije baš rodila, znate podivljalo, ne čisti se, ne okresuje, ne kreči, udarila neka mahovina, neka bolest, š a r k a, kako je zovu!?
– Ma biće, znam ja moga Bećirâgu, pazi, znaš moju gidu, pa šta košta!
– Nego doktore, šta je sa vikendicom, kako se drži, treba li šta popraviti, krov i to… – okoliša Bećiraga, nastojeći uhvatiti pravi trenutak za dogovor oko operacije.
– Vikendica, koja vikendica, aaa, ona na Vlašiću, nema vikendice moj Bećiraga, nema i gotovo…
– Kako nema, dragi doktore, provalili, opljačkali mangupi, oni narkomani sigurno, zapalili ne daj Bože…
– Ma ne, Bećiraga, ne, ne…, imao sam ja lijep komšiluk, znaš, slazili smo se ko jedna porodica, kulturan svijet… poslovni svijet, radni ljudi, nekoliko pjevača, džet-set kako se to danas kaže…, mladi uspješni ljudi… mercedesi, džipovi… ma prava raja, kažem ti!
– Prodao ja vikendicu, moj Bećiraga, p r o d a o. Znaš, zima, planina, zapada snijeg… ovi naši slabo čiste… i eto, ja p r o d a o…
– E, žao mi je moj doktore, mnogo smo mi znoja prolili na toj vikendici, a i pive bogme, i viskija kad vi dođete… eee, jazuk, jah, šta ćeš…
– Pa šta ćete sad, bez vikendice, Vi navikli, moj doktore, i potrebito je, da se vikendom malo odmorite…
– Pa eto, mora se nešto imati, pravo kažeš…, tako da sam bio prisiljen kupiti nešto na moru, jedan apartman, ništa naročito, stotinjak kvadrata… tako nekako… – Čuj, ništa naročito… stotinjak kvadrata… što su ti doktori… naučili na raskoš, šta li – duma u sebi Bećiraga.
– Pa mašallah, nek je sa srećom, u zdravlju i veselju da se izodmarate… ako šta zatreba dolje… voda, struja, kanalizacija… krov… tu sam, naši smo…
– Hvala, dobri moj Bećiraga, ne treba sada ništa… sve novo… novogradnja, kako se to kaže, pokazat ću ti jednom sliku, ma nije ni loše, znaš…Opatija, Hrvatska, Zapad… drže oni do evropskih standarda (i naših para – prolijeće kroz glavu Bećiragi).
– Nego, dobri moj doktore, ima potreba za jednom Vašom uslugom, znate nevolja došla… došlo do guše… mora se pod nož…
– Tako, je li, veliš do guše, treba nož… Pa dobro, moj Bećiraga, uredićemo to, nije problem, neka se ne brine, samo, znaš, ja nikoga ne zarezujem bez 500 eura!
– Kako, dragi doktore, ne zarezujete, pa dobro Vi ste doktor, učen čovjek, rećemo, ne morate vi zarezivati ove male, nas, rećemo neuke ljude, oni treba da Vas poštuju!? Treba i mora!
– E, Bećiraga, nismo se razumjeli – mirno će iskusni doktor, naučio se nositi sa svakakvim raspoloženjima pacijenata… – ne uzimam nož… ne režem bez 500 eura, da je u pitanju i sam član našega uvaženog Predsjedništva.
– A, to, halalite moj dobri doktore, nisam Vas dobro razumio… – pomirljivo će i već pomalo zabrinuto Bećiraga.
– Pa dobro moj dragi i odani prijatelju, saradniče, da kažemo i komoratu sa Vlašića, ko je taj, odnosno ta mučenica, ja sam ginekolog, kao što znaš dragi Bećiraga, gdje je ta žena – osoba da kažemo?
– Hajrija moja, doktore, sjećate se moje Hajrije, pravila je one žepske pogače, pite, kokuruzu, keške, sjećate se…
– Šta Hajrija, kako Hajrija, gdje je Hajrija, gdje je ona, šta je sa tom dobrom ženom, melekom, da kažem…
– Eno je, doktore moj dobri, u čekaonici, na klupi, ljeva od nje, pomozi Bože, ko iz žepskog vrela! Mora pod nož, doktore, hitno, nema druge… – žalosno i sa zebnjom izusti Bećiraga.
– Dobro, dobro, ne brini, zna to kod ovih žena koje su malo u godinama, ne brini sredićemo to…
– Hm, veliš lije, Hajrija, tvoja Hajrija… pite, pogače… bestilj, bogami i šljivka – grozničavo razmišlja doktor, pod teretom medicinske etike i životne realnosti.
– Dobro, Bećiraga mi smo stari prijatelji, znanci i saradnici, da kažem, za tebe, za Hajriju, neka bude 500 KM, kršim svoj princip, ali nisi ti meni bilo ko, moj Bećiraga…
– Pet stotina maraka! – ote se Bećiragi… – jah, jah, hvala doktore na razumjevanju i prijateljstvu, znate vi ove današnje penzije… nešto malo boračke, invalidnine… jedva 300 markica, znate kako je…
– Dobro, dobro, razumijem ja vas, da kažem izbjeglice, sve propalo, uništeno… moramo mi svi, cijelo društvo, imati razumjevanja prema vama…
– Hajde čovječe, šta čekaš, vodi ženu, Hajrija reče se zove, pa jasno, znamo se, vodi je na prijemno, zvaću ja njih dolje…
– E hvala doktore, pazite mi Hajriju, a eto mene uskoro, koji dan…brzo ću ja… Izađe Bećiraga pomalo ošamućen, a opet zadovoljan, Hajrija ide u sigurne ruke… – hajmo Hajro, primljena si, hajmo na prijemno…
– Pa đe si Bećire, ako Boga znaš, mislila sam da ću umrijeti na ovoj klupi, lije bolan, vidi mi dimija, vidi fleke na klupi…
– Biće dobro, ne sikiraj se, doktor je rekao biće dobro… Nije s njima lahko, moja Hajro…, valja to izdržati, a opet je dobro kad imaš nekoga svoga…, prijatelja doktora, eee nije to mala stvar – priča Bećiraga što Hajriji, žutoj i zelenoj od gubitka krvi, što sebi u bradu, da mu bude lakše…
– Hajde ti lezi, žensko je odjeljenje, ne ulaze muškarci, osim doktori bezbeli, lezi ti, odmori se, odoh ja, imam posla…, doći ću sutra…, biću ja ovdje stalno, paziti… ne brini… – izađe Bećiraga, smeten i žalostan a Hajrija ga isprati suznih očiju, pomalo se gubeći od višednevnog gubitka krvi, bolova i slabog apetita.

– Gdje da nađem 500 KM, Bože dragi!? Čuj, k’o meni 500 KM, prijatelju, drugu, ma slugi božiji čovječe, koliko sam znoja prolio i radnih dana ostavio po njegovim vikendicama nije trebao uzeti ni marku, još mi je trebao, meni i Hajriji, taksi platiti kad smo se dovezli u bolnicu, sram ga bilo, kako se Boga ne boji!? Ne idemo mi nikada taksijem, (misli u sebi, a kao da se nekom opravdava, ta dobra žepska duša od čovjeka), ali, šta ćeš, vidi se iznemogla ne može ni koraka, pa eto… Ja radio, hrmbo, on ponekad nešto i plati; još žder’o moju pogaču, pitu, kokuruzu, što bi mi Hajrija spremila; veli – da ne opterećuješ našega doktora oko hrane, pojedi, evo, biće malo bajato, šta smeta, nećeš skapati za hevtu-dvije. E moja dobra Hajrija! A on meni veli – k’o tebi 500 KM da zarezujem, ako pristaješ!? Ma zarezuj, nema druge, život je u pitanju – velim ja njemu… – zarezali te u Džehenemu – mislim u sebi…

Kada Bećiraga izađe na zrak, na čistu havu, malo mu bi lakše, inače je bio šaljivdžija i nagodan čovjek, našali se sam sa sobom – Ma neka i mene, prvi put u životu, neko zarezuje za nešto, makar to koštalo i 500 KM. Gdje da nađem 500 KM, Bože mili – dođoše mu opet teške misli!? – Pisaću djeci u Ameriku da hitno pošalju, nema druge. Daj Bože da su se kotarisali onih kredita, valjda će smoći 500 KM, bio sam se zarekao da neću tražiti, ali nužda zakon mijenja. Šta ću, ako ne pošalju, prodaću ono malo bašče u Žepi, nekada je vrijedila pravo bogastvo, a sada, bogami neće je niko, zemlje puste na pasja preskakala! Daće Bog, kod njega je snaga, naći će on rješenje. Dobro je da nije 500 Eura, moglo je lahko biti i to, ali eto veza i poznanstvo dobro dođu! Ko bi našao tolike Eure!? Ma dobro je, dobro… poslaće djeca, majka je to… da samo Hajrija prizdravi!? Allahu dragi, budi na pomoći. Amin.

 


Komentariši