Bili smo u kući, krili se od granata kao i mnogi naši ljudi koji se nisu nadali da će biti ono što će biti. Ja, moj stariji brat Denis, Miza što je radila kao konobarica prije rata kod Kape, i još 6 Fočaka koji su izbjegli iz Foče i pošli za Sarajevo. Pošto nisu mogli preko Romanije preči Denis ih je zovnuo sebi nadajući se da će sve ono što je trajalo 4 godine trajati 4 dana.
Dani su prolazili četnici su zauzimali dio po dio grada, pljačkali, palili, rušili, itd., dok nisu došli do naše kuće. Kad su došli upali su a mi smo svi se sakrili u podrum zajedno sa Denisom. Četnici su počeli razbijati, krhati, galamiti po kući i odjedanput se je začula tišina koja je trajala 20 tak minuta. Denis je rekao odoh da vidim možda su opljačkali šta su htjeli i otišli a potom ćemo i mi da bježimo.
Kad je izašao začuo se je rafal, jedan pa drugi. Kad smo čuli rafale sakrili smo se u jednu rupu koja je bila velika unutar podruma i izgledala je kao septička jama, ali nije nego je bila samo prljava i mutna voda. Poslije nekoliko trenutaka, ne sjećam se tačno koliko, pošto sam vidio da Denisa nema, izašao sam potpuno sam da vidim gdje je on.
Kad sam izašao naletio sam na njih gdje su me tu odmah premlatili da sam bio bez svijesti neznam ni ja koliko i probudio se u njihovoj stanici policije sav krvav. Počelo je ispitivanje koga još ima gdje su zelene beretke itd. Nisam imao šta reči kao što i nisam. Pitali su me imali još neko u tvojoj kući?
Anes, Erva i mala Hana
Zemo, halali, moram.
Milo dijete, najbolje bi bilo u dvije rijeci okarakterisati djecacica koji se poceo pojavljivati na dzadi i kog je zacas zavoljela cijela carsija. Bilo je to otprilike polovinom osamdesetih a svi se sjecamo i pamtimo njegovo rodjenje koju godinu ranije, tacnije 17.07.1974.
Trece dijete (poslije sceri Amele i sina Denisa) u porodici Cohodar, Sefika i Almase.
Sretni roditelji nadjenuse mu ime Anes.
Kad bi ga sretni da tumara ulicom samo on znajuci gdje je kreno, priupito bih ga:
Gdje si kreno Anese?
A on bi onako, iako dijete, ozbiljno odgovorio:
Haj ti svojim poslom a ja odoh svojim putem.
Sta li se krilo u njegovoj glavici, ko je mogo znati ali smo ga voljeli svi puno. Bio je omiljen medju rajom i starom i mladom. Mozda i dijelom zbog toga sto je bio mladji brat naseg Denisa, rahmetli, koji je i sam bio dusa od momka, Bez hile iomiljen u raji…
Tuzno sjecanje nosimo sa sobom svi mi Rogaticani na dogadjaj koji se desi samo 10 dana po rodjenju malog Anesa. U saobracajnoj nesreci, 27.07.1974. pogibe njegov babo Sefik kog je cijeli grad znao pod nadimkom Kikan. Odakle i kako nadimak neznam ali znam da je Kikan bio jako uvazen i cijenjen gradjanin nase Rogatice.
Radio je kao direktor Komunalnog preduzeca ako se tada zvalo tako. Iako je imo samo 36 godina Kikan je vec bio na putu da obezbijedi lijepu buducnost svojoj petoroclanoj porodici. Bio na putu ali nije se dalo.
Sjecam se ko da je juce bilo da se citav grad okupio oko bolnice iz koje je i krenula dzenaza na obliznje mezarje Sehovina. Tako vrijeme bilo pa je to bilo ko uspjesnom rukovodiocu onako malo na komunisticki.
Sjecam se da sam izvirivo u strahu izmedju odraslih da vidim rahmetli Kikana. Strah me vidjeti mrtva covjeka ali opet hocu. Bio sam tada dvanaestogodisnjak…
Zivot je moro ici dalje i majka Almasa nastavi zivjeti i brinuti se o svoje troje djece u njihovoj kuci koja je i bila u Kruscici blizu Komunalnog. Samo dole u basci prema rijeci Rakitnici.
Odrastaju djeca Denis rahmetli zavrsi skolu i zaposli se kod nas u TPR pa nasa drugovanja postadose jos jaca i cvrca. Znao sam sve njegove tadasnje probleme koje smo mi tako nazivali a u stvari nisu bili nista sve do onog momenta kad dusmani navalise na nas goloruke…
U nastavku mozete procitati ukratko Anesovu zivotnu pricu a vezano za proteklih 20 godina, odnosno od pocetka agresije pa do danas. Tada je Anes imo 16 a danas mu je 36 godina, nazdravlje .
Zato ga i molim da mi halali jer sam ga pito da mi to ukratko opise (kao interesju me sta je sve prezivio) sto je on i uradio neznajuci za moju namjeru.
Onda cu ja dole dalje nastaviti ovu moju zapocetu pricu.
Bili smo u kući krili se od granata kao i mnogi naši ljudi koji se nisu nadali da če biti ono što će biti. Krili smo se od granata, ja, moj stariji brat Denis, Miza što je radila kao konobarica prije rata kod Kape i još 6 Foćaka koji su izbjegli iz Foće i pošli za Sarajevo. Pošto nisu mogli preko Romanije preči Denis ih je zovnuo sebi nadajući se da če sve ono što je trajalo 4 godine trajati 4 dana.
Dani su prolazili četnici su zauzimali dio po dio grada, pljackali, palili, rušili, itd., dok nisu došli do naše kuće. Kad su došli upali su a mi smo svi se sakrili u podrum zajedno sa Denisom. Četnici su poćeli razbijati, krhati, galamiti po kući i odjedanput se je začula tišina koja je trajala 20 tak minuta. Denis je rekao odoh da vidim možda su opljačkali šta su htjeli i otišli a potom čemo i mi da bježimo.
Kad je izašao začuo se je rafal, jedan pa drugi. Kad smo čuli rafale sakrili smo se u jednu rupu koja je bila velika unutar podruma i izgledala je kao septička jama, ali nije nego je bila samo prljava i mutna voda. Poslije nekoliko trenutaka, nesječam se tačno koliko, pošto sam vidio da Denisa nema izašao sam potpuno sam da vidim gdje je on.
Kad sam izašao naletio sam na njih gdje su me tu odmah premlatili da sam bio bez svijesti neznam ni ja koliko i probudio se u njihovoj stanici policije sav krvav. Poćelo je ispitivanje koga još ima gdje su zelene beretke itd. Nisam imao šta reči kao što i nisam. Pitali su me imali još neko u tvojoj kuči?
Rekao sam da nema i da smo bili samo nas dvojica. Nisam ni smjeo reči da ima tamam i da sam htjeo jer rekli bi vi ste zelene beretke teroristi. Znaš več kako to ide kod njih. Držali su me tu 6-7 dana tukli ispitivali i pošto nisam imao šta da kažem, kao i svi naši Bošnjaci koji su im u šake pali, odvezli su me do linije razgraničenja prema selu Dub a linija je bila prije sela. Nesječam se tačno sela koje se nalazilo ispod Duba a u kom su bili nasi.
Rekli su mi četnici, idi tamo su tvoje balije. Išao sam kroz šumu dok nezačuh glas.
Lezi dole da mi majku, pitajuči, ko si ti?
Nisam smjeo odmah reći a nakon izvjesnog vremena rekoh:
Ma pucaj musliman sam!
Kad sam to rekao, reće mi:
Ako si naš okreni se ali polahko!
Kad sam se okrenuo bio je to najmladji od brace, Senad H.
Nasi su me odvezli u bolnicu gdje sam bio nekoliko dana. Potom sam otišao u selo Brčigovo gdje su naši rogaticka raja bili.
Tu sam bio sve dok to selo nije palo u četničke ruke.
U proljeće kako nisam imao nikog nigdje zamolio sam komandanta Pedu da mi da propusnicu da mogu preči Grebak i iči u Stobreč pored Splita jer sam čuo da ima tu izbjeglički kamp Bošnjaka. Kad sam krenuo neznajuči šta se i dole sprema stigavši u Mostar treci ili cetvrti dan mi prilazi vojna policija HVO-a i traži mi dokumente. Mislio sam da se i dalje zajedno borimo protiv četnika jer da sam znao naravno da nebih ni išao tamo.
Kad su vidjeli ljiljane na dokumentima isti scenario samo što sam zaglavio na logoru Heliodrom 6 mjeseci. Bilo je katastrofalno da me je morao UNPROFOR evakuisati na liječenje u Italiju odakle se vračam u Bosnu.
Mogao sam ostati u Italiji ali sam se vratio, nešto me je vuklo…
Moj stariji brat Denis je ostao sav izrešetan pred kućom, Fočaci su u Sarajevu, Miza u Americi.
Ja evo u Hadzićima a Denis…Bog zna gdje je i jeli igdje i zakopan…
Poslije toga sam proglašen civilnim invalidom 70% i kad su skidali civilne invalidnine ispod 90% skinuli su i mene.
Samo ko je 90% invalid ima pravo primanja od drzave koja se zove Bosna i Hercegovina…
Spavao sam po ruševinama, ako me nekad neko zovne da mu poćistim baštu ili tome slićno. Hranio se po merhametu, karitasu…
Kad sam prodao kuču u Rogatici, pošto nisam imao gdje spavati do 2003 god., kupim sam stan u Hadzićima.
Sada živimo, ja moja supruga Erva i kcerkica Hana od povremene pomoci moje sestre i dječijeg doplatka koji iznosi 33 KM.
A ako me nekad neko zovne privatno odem i radim da bi naravno zaradio nekolio marki.
Godišnje, možda, ako izganjam štelu odem raditi na Vrelo Bosne gdje kupim bacene papiriće. Dva mjeseca, ali ponavljam, ako izganjam štelu jer i za kupljenje papirića i slicnih poslova treba ti štela.
I to podobra za ta dva mjeseca rada, ono sezonski i poslije fajront….
Iz povremenih kontakata sa nasim Anesom rekao mi je da ga mogu naci u Hadzicima u Centralnoj dzamiji gdje se bavi malo oko kompjutera.
Tako i bijase u petak 27 aprila ove 2012god., potrazih ga pred dzumu i poslije srdacnog selama malo popricasmo. Na kraju mu rekoh za akciju u Rogatici i on odusevljeno rece da rado ide i on.
I isli smo skupa, radili na ciscenju mezarja Sehovina, druzili se sa nasim Rogaticanima i skupa se i vratili u Hadzice.
Anes je koji dan poslije ponovo bio u Rogatici gdje je poklonio MIZ Rogatica nekoliko primjeraka kur’ana.
Da moja tuga bude veca mislio sam da je Anes zaposlen oko kompjutera pri MIZ Hadzici i kad sam ga priupito porukom evo sta mi je odgovorio:…
Ma jok to me zovnu da bih nekad nešta kobajagi zaradio jer znaju da imam dijete pa da bar Hani mlijeka kupim.
… Tek tada skontah kako tesko stvari stoje.
Zato cu se obratiti i zamoliti sve nase Rogaticane, a i druge, da pomognemo nasem Anesu i njegovoj porodici.
-Zamolicu nase Rogaticane kojima treba radna snaga za bilo kakve fizicke poslove da zovnu naseg Anesa da im on to uradi uz vazecu nadnicu. (Anesov broj mobitela je 063 022 378).
-Zamolicu nase Rogaticane, koji su uspjeli i nalaze se na nekoj od boljih funkcija u Sarajevu da pokusaju naci kakav privremeni ili jos bolje stalni poso za naseg Anesa. (Anesov broj mobitela je 063 022 378).
-Zamolicu nase Rogaticane da novcano ili materijalno pomognemo naseg Anesa i njegovu porodicu.
Nasi u Bosni mogu se direkto javiti Anesu na njegov broj mobitela 063 022 378, a mi u dijaspori mozemo uplatiti nasu novcanu pomoc na jedan racun a ja bih onda skupljene pare predao Anesu krajem sledeceg mjeseca juna, ako Bog da. Napomenucu da su bankovne transakcije unutar EU besplatne i da je svaki prilog dobro doso, samo nek je od srca i s halalom. Naravno sve bih ja to onda, poslije predaje skupljenog novca Anesu, transparentno objavio ovdje na nasoj rogatica.com, pod imenom i prezimenom, nadimkom ili dogovorenom sifrom ako bi bilo onih koji zele ostati anonimni.
Za sve informacije oko uplata pomoci porodici naseg Anesa Cohodara mozete se obratiti licno meni na jedan od mojih mailova:
teva@rogatica.com
ili
teva62@gmail.com
Rajo, hvala vam unaprijed a mi se Zemo vidimo krajem sledeceg mjeseca tj. juna, ako Bog da…
Zivi nam i zdravi bili ma gdje se nalazili,
nas dobri narode.
Porodica Cohodar: Anes, mala Hana i Erva
Babo Anes i scera Hana
Hana
Ibrahim Osmanovic, Anes Cohodar, efendija Amel Kozlic i hadzija Enver Kazic
Ibrahim Osmanovic, Anes Cohodar, efendija Amel Kozlic, hadzija Enver Kazic i efendijine kcerke.
Ja sam Hana i dosla sam u Rogaticu da ocistim i pomognem koliko mogu da se ocisti mezarje mog dede, pradjedova, familije i mojih najmilijih sugradjana.
Anes kraj babinog mezara
Anes i mala Hana kraj mezara
Anes i mala Hana kraj mezara
Denis rahmetli (sjedi u bijeloj kosulji)
Hana u Hadzicima
Anes i Hana
Hana i Anes