Dženaza mojoj sestri Fahriji

Nakon skoro 20 godina saznali smo da je ono sto smo slutili da su umobolni zlocinci moju sestru Fahriju bacili u Drinu da sakriju zlocin. Fahrija je bila gluhonijema i sta je ona kao takva mogla silnoj vojsci nauditi. Boli vise sto su je najvjerovatnije zarobile nase komsije koji su znali sve o njoj. Ko je tacno odveo vjerovatno ce se tesko saznati . Ima dosta informacija da je bila u logoru u Zamnici . A i jedan od mojih bivsih “prijatelja” mi je ispricao da su je ispitivali sa prevodiocem (Jedna zena sa Donje Lijeske). Ahmet je opisao njen nestanak a i pokusaje da je pronadje ili sazna sta se desilo. Sad znamo da se cetnicko junastvo ogledalo i na gluhonijemoj osobi.

Mi cemo se od nase Fahre ili od dijelova skeleta oprostiti u Subotu na zajednickoj Dzenazi zrtava cetnickog divljastva oprostiti i uz Fatihe i Dove ih ukopati.
Nadam se da junaci koji su junacki zarobili i na kraju ubili gluhonijemu osobu nocu cuju njene krike i da ce ih slusati do kraja svog bijednog zivota.

Neka je veliki rahmet mojoj sestri i da joj Allah dz. podari lijepi Dzenet kao sehidu.

 

 

Citat iz knjige “Biti svjedok istine” autora Ahmeta Sejdica, brata rahmetli Fahre:

 

Navratih kratko u selo, popodne drugog augusta, obilazeci liniju odbrane od Hamzica prema Hranjevcu, svratih u kucu mojih roditelja u kojoj ne poznah mnoge sto me ne zbuni a cim se poselamih vidjeh na licu majke da je nesto zabrinuta. Popricah kratko sa svima i rekoh kao i obicno: “Zurim Alahimanet.” “Neka ti je sa srecorn i nek te Alah cuva,” cuh iz mnostva glasova. Majka me isprati i rece “Ahmo, Fahre od jutros nema, jesi li je negdje vidio?” “Eto, zato si ti zabrinuta,” rekoh dodajuci: “Nisam majko, znas ti nju, mozda je tu negdje do Tuste medji ili Cakara otisla, vidjecu, nemoj mi se sekirati.” Sve to rekoh, ali odmah sam se pobojao najgoreg: da negdje pogodjena nekom granatom, jer je u toku dana bilo granatiranje svuda okolo. Nisam htio opterecivati majku svojim mislima, njoj je dosta da mene isprati i svaki put uzdahne bojeci se da joj ne jave da me vise nema. Cesto okrenem kada bih od nje odlazio i vidim, podignute ruke poluskriveno uci moli Allaha dz. s. da mi podari srecu u borbi za spas naroda i domovine. Sa desetak vojnika iz Zakirovog voda, da se to ne primijeti, tiho precesljasmo teren oko sela Drokan. Uputih kurira u Tustu Medj i produzih prema Cakarima. Moje sestre, gluhonijeme osobe, rodjene 1950.godine, vrlo ostroumne i druzeljubive, ne bi, a pretrazismo do veceri sva mjesta gdje po navici mogla otici. Ova noc mi je bila kao godina duga. Nisam mogao oka sklopiti, prelistavao sam njen zivot. Borcima nisam dozvolio da je traze u noci, bojao sam se iznenadjenja i tesko bi mi bilo da se, ne do’ Bog, desi nesto nekom od boraca u trazenju moje sestre. U svom zivotu nije imala prave trenutke srece. Kao beba je imala visoku temperaturu i strasnu upalu, od cijih posijedica je, vjerovatno, ostala gluhonijema. Gotovo kao majka nam je bila: kuhala, prala, peglala, kupovala od svojih mukom ustedjenih para nama slatkise, radila sve kucne poslove domacice.
Narocito otkada se udala druga sestra, Tima, starija od nje, cuvala je stoku, plela dzempere, kape i rukavice. Kada smo nas cetiri brata odrasli i poceli zivjeti sa svojim porodicama, osim najmladjeg Adema, ona je nasim suprugama i nasoj djeci pokusavala biti mehlem, sto je nekada prelazilo i u dosadu. Ipak je najvise voljela nasu djecu. Njena radost su bili vikendi kada bismo mi stigli na selo. Trudila se da nam udovolji sto je vise mogla. Njena inteligencija je bila zapanjujuca pa me cesto cudilo kako ona brzo zakljuci odredjene, vrlo komplikovane stvari. Kada sam pravio kucu imala je vrlo jakih prijedloga, a kada bismo opravljali neki uredjaj, sugerisala bi rjesenja koja bi mene zbunjivala, ali bih kasnije dolazio do slicnih. Za svakog covjeka kojeg je poznavala je imala odredjeni znak, sto je meni bilo nedokucivo sloziti

————————————————

u memoriju. Mimikom je znala objasniti sve sto zeli reci, a znala je napisano ime i prezime ponoviti nakon pet-sest godina, mada u skolu nije isla, niti je neki kurs pohadjala. Nocas, kao i mnogo puta ranije, razmisljah da li sam prema njoj bio dovoljno dobar brat i kakvi su moji clanovi porodice bili prema njoj. “Nisam i nismo,” ostao je da zvoni dugo moj odgovor meni u ovoj augustovskoj noci ’92.godine. Da je bar mogu nocas naci, da joj se bar nije najgore desilo, imao bih sanse da budem jos bolji, a ja sam bio dobar, reci ce to svi moji i komsije, ali ne dovoljno prema njoj koja je zivjela zivot bez zivota.
Njoj smo svi morali pokloniti vise. Traganje se nastavilo u sabah i cijeli naredni dan. Rezultat: nema ni traga da je negdje bila. Jos jedan tezak dan traganja bez rezultata, a majka i babo su izludili, bojao sam se za njih. Zamolio sam Zakira da pripazi na njih, jer je tu u selu sa jedinicom, a ja sam im rekao da ne pokusavaju nista, da cu ja vidjeti da li je zarobljena, ako budem ikako mogao. Kada sam pomisljao na najgore, uvijek je to bila njena smrt od granate, a sada vidim da to nije najgore. Najgore ce biti ako je cetnici budu zarobili, izivljavali se, mucili je i da na takvim mukama izdahne. Nisam mogao doznati da li je zarobljena, ali su nestajale nade da cu je vidjeti i da ce mi pripremiti pitu, donijeti sumskih jagoda punu veliku kantu, posluzivati nase stare roditelje i biti sretna kada smo na okupu.

Komentariši