UČITELJICA ROSA ljeto, 92

 

 

Mijenjali su se direktori, Rosa ostajala, nisu je voljeli, ali joj nisu nista ni smjeli, imala je jaku zastitu roditelja.

 

 

Stevan Mirkovic – Okrugli sto ”Uloga JNA u raspadu Jugoslavije”

 

„A sukobljavala se u tom ratu samo kada su NJENE JEDINICE BILE NAPADNUTE. Ili kada je, u nekim situacijama STITILA STANOVNISTVO. To nije bio njen rat, niti je ona u njemu učestvovala. A i to što je učestvovala, uvek se držala časti, poštenja i zakona o ratu. Nema nijednog jedinog oficira kome je suđeno za zločine. Imam kontakte sa stotinama oficira koji govore o tome sa setom i sa tugom da su kao jugoslovenska armija bili žigosani u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni, pa i ovde u Srbiji“.

 

ODBRANA JEDINICA

 

JNA je 15.maja 92. napustila Zepu, vojnici koji su tu sluzili vojsku su se oprostili sa svojim domacinima na korektan nacin, otisli su, nisu tu imali bas nikad i nikakvih problema. Njihove gazde tu na to mjesto, umjesto tada jos uvijek zvanicne i u skladu sa Zakonom o OS i Zakonom o vojnoj obavezi, kao i drugim pratecim propisima, jedinice TO Zepa, objekat i svu imovinu daju Radovanovim jednonacionalnim jedinicama. Znaci u Zepi posle ovog datuma nejma JNA. Tu bazu o kojoj je rijec su krampama i lopatama iskopali Zepljaci, preko njihovih ruku je presao sav taj silni beton koji je u nju ugradjen. Te bombe, koje su avioni JNA cijelo ljeto bacala na Zepu, finansirali su i kupovali i ljudi iz Zepe.

 

ZASTITA STANOVNISTVA

 

U to vrijeme u Zepi od Srba zivi samo uciteljica Rosa. Dosla je u Zepu nekad 66. ili 67. godine. Odmah na pocetku je imala problema sa direktorom, jer je imala neke pedagoske norme koje se nisu uklapale u one zvanicne, imala je pomalo cudno i neoubicajeno i ponasanje, pa je jedno vrijeme bila i bez posla. Nije to dugo trajalo jer su pod jakim pritiskom komsija i roditelja morali popustiti i direktor i opstinski cinovnici, pa se Rosa vratila na posao i nastavila po svome. Mijenjali su se direktori, Rosa ostajala, nisu je voljeli, ali joj nisu nista ni smjeli, imala je jaku zastitu roditelja. Imala je obicaj ponekog djaka i izbatinati, ali je i zato imala dozvolu roditelja. Kad sam jedanput pokusao intervenisati vidjevsi na djetetu tragove batina, komsinica mi veli: „ Brini se ti o svojoj djeci, ja sam joj dala dozvolu, i nemoj o tom da bi kome progovorio“. Drugi slucaj, ulazim u kucu kod jednog domacina a on ljut, pitam sta je problem; „ Ona uciteljica mi kupila djetetu knjige, ona me potcjenjuje, ja kad hocu mogu za jedan mjesec zaraditi njene tri plate“. Zena mu nesto sprema pa kad cu pricu vrisnu; „Zacepi, vise ni jedne, ja cu naci nacina da joj se revansiram, a i ti zaboravi ovu pricu“, pogleda u mene. Ostala je Rosa sve do rata, vjerna svojim principima i metodama, njeni djaci su postizali dobre rezultate u visim razredima. Bila su joj otvorena vrata u svakoj kuci u cijeloj Zepi. Njena socijalna mreza se sirila kako su njeni djaci prirastali i postajali ljudi. Pricalo se da je do poslednjeg dana svoju platu trosila u samo njoj znane humanitarne svrhe. Javno je trazila da je, kad umre zakopaju u groblje u Zepi. Rijetko, samo kad bas mora, je napustala svoju Zepu. Trajalo je to tako sve dok Rosu nisu poceli stititi od njenih komsija, njenih djaka i njihovih roditelja. E tu i takvu Rosu su cijelo ljeto 92. stitili avioni te JNA, trazili neke imaginarne ciljeve i na njih bacali bombe velike razorne moci, a svaki stvarni cilj je bio mnogo jeftiniji i od goriva koje su ti bombarderi trosili na putu do Zepe. Nezadovoljni ucinkom, poceli su da bacaju i kante sa zapaljivom materijom i benzinom, sa namjerom, izazivanja pozara. Neki monstrum ljut, baca bombu na grupu izbjeglica pred napustenom kucom u koju su se jadnici tek bili uselili. Rosa je zajedno sa svojim komsijama i djacima, bjezeci od svoji zastitnika zavrsila negdje u Brgulama kod Zenice, gdje je i umrla. Bog da joj dusu prosti. A JNA da je bila narodna, zastitila bi i Rosine prijatelje i djake, ili oni mozda nisu narod.

 

Komentariši