Grebak je za Goražde u godinama agresije značio život. Grebak je bio stanica za snabdijevanje hranom gladnog Goražda. Putem spasa od sela Zorovići u okolici Goražda do Grepka prvi je 6. maja 1992. godine prošao Hasan Turčalo Brzi, koji je godinu i mjesec kasnije na tom putu poginuo kao vodič.
Poput srne
Praćeni kišom, snijegom, a nerijetko i pucnjavom iz srpskih zasjeda, hiljade Podrinjaca prošle su epopeju Grepka ovim bosanskim bespućem da bi do kuće donijeli nekoliko kilograma brašna. Mnogi su zauvijek ostali na tom putu. Nažalost, broj onih koji se nisu vratili nikada nije precizno utvrđen, ali je sasvim sigurno da je riječ o nekoliko stotina muškaraca, žena i djece koji su se smrzavali u snijegu, upadali u minska polja ili, zalutavši, padali u srpsko zarobljeništvo, gdje su ubijani.
U maju i junu 1992., u vrijeme teških dana za grad Goražde, Haso Turčalo sa svojom grupom u Goražde je unio oko 150 hiljada metaka, veće količine lijekova… U to preteško doba, narod na slobodnim teritorijama istočne Bosne smislio je devizu da “bez Hasa nema spasa”.
Kolona nesretnika formirala bi se u selu Zorovići i onda s prvim mrakom kretala prema Grepku pravcem Ruda Glava – Voda Petrovica – Kacelj – Ruda Brda – škola u Račićićima -Zbić – Grebak. Na čelu kolone najčešće je bio vođa Haso Turčalo, a često i njegov brat Abid. Negdje pred svitanje, kolona od nekoliko hiljada ljudi stizala bi do Logističke baze IBOG-a (Istočnobosanske operativne grupe) Armije RBiH na Grepku. Tu su uzimali brašno i čekali novu noć kako bi krenuli nazad.
Hasan Turčalo Brzi bio je suvereni monarh na ovoj teritoriji rizika i neizvjesnosti. Istančanog sluha, kretao se poput srne, teren je izviđao u pokretu, spreman da reagira i na najmanji šum. Ljudi iz kolone često su na Kacelju, visokom 1.675 metara, na snježnim nanosima od po nekoliko metara imali ledenice po licu, bradi, brkovima i ušima… Upamćeno je da su ljude pronalazili smrznute u snijegu kako rukama grle bukvu.
Djecu su ljudi stavljali u sepete, a da ne bi plakala i otkrivala kolonu pored srpskih položaja, vezali bi im usta. Od umora, krećući se po dubokom snijegu, padali su i konji. Turčalo, prijeratni profesor historije, bio je komandant bataljona u Prvoj drinskoj udarnoj brigadi Armije RBiH, kojom je komandovao rahmetli Zaim Imamović. Sa svojim borcima Turčalo je odbranio strateški važan Klek i mjesto Orahovice, osvojio Borovac…
Kako to obično biva u Bosni, i Haso Turčalo je u proljeće 1993. postao predmet raznoraznih spletki. Priča objavljena u sarajevskim ratnim novinama po narudžbi nekih goraždanskih kriminalaca skoro ga je dotukla. Mnogi su ratnu patnju podrinjskog naroda koristili za vlastitu pljačku, tako što su od ljudi uzimali novac i zlato, lažno se predstavljajući da su Hasan Turčalo i da će ih iz Goražda provesti do Grepka.
Bili su to ratni kriminalci iz Orahovica i Goražda, koji su nesretnike vodili prema Grepku, a onda, nakon nekoliko pređenih kilometara, uz izgovor da moraju izvidjeti teren, ostavljali narod tako što bi se tajnim prolazima vraćali nazad.
Razmjena tijela
Od 17. aprila 1993. kota Kacelj na putu spasa prema Grepku i dalje ka Igmanu pala je pod srpsku kontrolu, a time je definitivno prekinuta komunikacija Goražda sa slobodnom teritorijom pod kontrolom Armije RBiH. Turčalo je sa 6. na 7. juni 1993. sa Grepka poveo 150 boraca prema Goraždu. Uspio ih je dovesti do položaja goraždanskih branilaca, usmjeriti i krenuti nazad na Grebak po Hamida Bahtu, Zaima Backovića, Džemala Najetovića, Vehbiju Karića i Nešeta Muminagića, koje je trebao uvesti u Goražde.
A onda, sačekan je u jednoj zasjedi, kakvih je na stotine ranije uspješno zaobišao. Haso je sa svojim pratiocima Seadom Bajramovićem, Dževadom Efendićem i Fehimom Kulaševićem nestao. Pričalo se svašta. Prvo da su ih ubili četnici u zasjedi, a onda i da su ih likvidirali kriminalci koji su švercovali duhan, cigarete i drugu skupocjenu robu u Goražde.
Njihova tijela su razmijenjena nakon pada Bjelašnice ujesen 1993. i ukopana kraj džamije u Pazariću. Nakon agresije, Hasanovom bratu Abidu, srpski oficiri su otkrili da su tijela pronašli četiri mjeseca nakon ubistva na mjestu Gora, udaljenom 200 metara od srpskih položaja prema Grepku, nekoliko metara iznad puta kojim su prolazili konvoji.
– Mi smo nakon njihovog nestanka zarobljavali srpske vojnike, nudili ih za razmjenu, ali nikakve informacije nismo dobivali od srpske strane. Nema Hasana, ni mrtva, ni živa. Srbi su ih našli kad su već tijela bila u fazi raspadanja. Nisu znali o kome je riječ. Vito Mastilo, naš prijeratni poznanik, koji je bio srpski komandant na Kacelju, nakon agresije me doveo do mjesta kod četiri bukve gdje su našli tijela. Na tom mjestu sam pronašao čahure i tijelo rahmetli Dževada Efendića. Efendićeve ostatke Srbi nisu primijetili kad su pronašli Hasu, Bajramovića i Kulaševića. Nažalost, ubili su ih naši ljudi iz Fočanske Jabuke i to iz ljubomore zbog Hasanove popularnosti u narodu. Pretpostavljam da je ubistvo izvršio izvjesni Gazija – priča Hasanov brat Abid Turčalo.
Major Hasan Turčalo posthumno je 1995. godine odlikovan prizanjem “Zlatni ljiljan”.
Vrijeme iza nas nepovratno i bolno podsjeća da su ljudi poput Hasana Turčala, koji su uspostavljali dobrim dijelom naš sistem vrijednosti u borbi za goli opstanak, bili samo ljudi i ništa više. Krhki i prolazni, ali zato neponovljivi i jedinstveni u svojoj hrabrosti i ljudskosti.
Nije spavao 216 noći u godini
– Hasan i ja smo preveli do Grepka skoro sav narod istočne Bosne. Moj brat Haso bio je heroj i svjetski rekorder. Kolonu do Grepka i nazad je za godinu vodio 113 puta, a put u jednom pravcu je 50 kilometara, znači s povratkom s Grepka 100 kilometara. Računica kaže da je za godinu pješke prešao 11.300 kilometara. Od toga nije spavao 216 noći u godini, a svaki put je u povratku s Grepka na sebi nosio minimalno 30 kilograma tereta, što znači da je za tu godinu na leđima prenio minimalno 3.390 kilograma tereta – izračunao je Abid Turčalo.
(Dnevni Avaz)
Autor: Avdo HUSEINOVIĆ