Rogatica, davne 1903. godine. Jesenji sunčani dan. Salma. Dućani se otvarali, a sirotinja izašla na čaršiju i čeka da ih neki bogatiji čovjek pozove da rade na nanicu. Među njima je bio i Abed Detlić, osamnaestogodišnji kršan mladić.
Tog dana nije imao sreće, da ga na jutru neko uzme da mu radi. Čekao je i čekao. Niko ga ne zove. Odluči da svrati na kahvu vlasnika Suljage Vajzovića, ne bi li Suljagi hitno zatrebao vrijedan radnik. Sjedio je za stolom i duma. Nema para, a popio bi kahvu. Niko ga ne zove da zaradi. Šta da čini? Za drugim stolom je sjedio gazda Suljaga Vejzović sa svojim ahbabima. Gostili se himberom i kahvom. Šalili se i smijali grohotom. Bili siti svega i svačega.
Abed je sjedio, razgledao, opijao usnama, žderao pljuvačku i čekao. Trajalo to nekoliko sati. Gosti ulazili, izlazili, al’ ih Abed nije ni primjećivao jer je njegov pogled bio usmjeren gdje je aga. U jednom momentu, ustade Suljaga i hitro ode iz kafane. Abed se obradova, misleći da je agi stigla neka roba, pa će ga zovnuti da istovara. Osmijeh na licu. Aga stoji pred radnjom i gleda u Kratine. Vrati se u radnju i zaučini:
– Abede, bil’ bio valjan?
– Bih aga, kako ne bih – odgovori hitro Abed.
– Goveda su mi nagela prema srpskim kotarima, prema Plješevici. Idi ih vrati u po Kratina, naspram Garbovca.
Skoči Abed pa mahnu uz čaršiju. Trči kao da ga neko goni. Stade na obalu Rakitnice, napi se vode i rashladi glavu, odlomi pritku i upravi pravo preko polja pravo Berhamovini. Stiže prije zijana. Malo se zabrinu vidjevši raštrkana goveda. Valja hajvan saviti. Nije se dao. Poleti tamo, poleti vamo i skolesa ih. Potjera i dotjera goveda na mjesto gdje mu je ››silni‹‹ Vejzović rekao.
Baci onu pritku i krenu nazad u čaršiju. Žurio je. Bio je i gladan i žedan. Idući tako kontao je: „ Možda će mi platiti, a možda naručit’ studeni himber jal’ smreku, ili možda i kahvu, a opet more bit’ samo kahvu. Ama, biće nešta, posluš’o sam ga“.
Stiže u kahvanu sav crven i mokar. Sjede na svoju stolicu i neće da prekida agu a njegovu govoru. Sjedi Abed, sjedi, tih vakat. Tek će ti kasnije Suljaga prozboriti:
– Jesil’ Abede?
– Jesam aga, sve kako si rek’o.
– Baš si valjan.
I nastavi muhabetiti sa ahbabima. Abed zanijemi, đah ga vidi, đah ga ne vidi. Osta pribran i dostojan čovjek koji proguta oskorušu, onako nasuho. Upita sluškinju:
– Mogu li dobiti času vode?
Donese mu. Popi je u dušak, zahvali se i preko vrata.
Prošla je jedna hefta. Abed nije htio da navraća kod Suljage. Radio je on tu heftu kod drugih i zaradio nešta u hrani, a nešto i para za kahve. Odluči da svrati kod age, da popije kahvi i ispuši koju cigaru.
Naručio Abed kahvu. Srće, ćejfi i odbija dimove. Ljepota!? Sjedio je on i ćejfio jedan sahat. Platio i opet zapalio. Gleda kroz pendžer. Narod hoda po čaršiji,trguje, galami. Neki žure, a drugi stoje i razgovaraju. S jedne strane se čuje: – Selam alejkum aga! Nema odgovora. Beli je klimnuo glavom, onako sa visoka, konta Abed. U to ti bahnu Suljaga na vrata i reče:
– Abede, bil’ bio valjan?
– Ne bih aga.
Usta Abed i izađe, ostavljajući goste da se grohotom smiju agi.
– Somuna, somuna!
Dere se onaj pekarski šegrt, noseći tahtu somuna na glavi i kanticu kapljevine.
– Mali, ponesider tri somuna. Dva kući, a jedan umoći.
Nakrivi fes, založi somuna i krenu kući na Brijeg. Veseo i sa obrazom. Sa vrućim somunima.
Krajina Mehmedalija 25.08.2011
P.S.
Ovo je istinit događaj koji mi je lično ispričao Detlić(Hasana)Abid, daidža mog oca Krajina Sejdalije. Veliki rahmet obojici.