Nedavno pristigoh iz zemlje kengurova u naše šeher Sarajevo. Krenuh na Ilidžu nekim poslom, a i da vidim Miška. Sjednem u onu vječitu trojku i pravac ona poznata banja.
Krenuh ka Mišku istom džadom kojom sam korač’o i prije dvije godine. Naiđoh kraj pijace. Vrućina, a malo mušterija. Oni se zavukli u onoj hladovini i šute. Vide, nova faca. Tek kad nazvah selam, dobih ulaznu kartu u priču. Onaj grleni zagalami:
– Duhana!
Stadoh i iz radoznalosti upitah:
– Pošto?
Zašuće onaj što reklamira, al’ se brzo duisa i izbaci:
– 24 mare. U košulji znaš.
– U košulji??!
– Jah brate, u košulji.
– Nije skupo, odgovorih.
– A kakav je duhan?
– Zrio, žut k’o vosak, a mehak k’o duša.
– Dobro.
Govorim na glas: ‹‹ Duhan 10 maruna, košulja 14, ama uzeću ››.
– Uzeću! Samo, molim te, ja nosim košulju XXL, i volio bih da je zelene boje.
Zanijemi onaj galamđija, misleći da je udario na nakog sekulatora, pokupi se i dade tutanj niz pijacu.
Smiješeći se, nastavih ka Mišku. Ali, na moju žalost, Miško je promijenio lokaciju ili je prest’o raditi. Naći ću ja Miška.
Dalija, avgusta 2011. godine