Ovo kazivanje je nastalo po priči strastvenog lovca a.r. Pinjo Velage sa Karačića i ja je prenosim radi pamćenja i želje da se zabilježi život u nekadašnjem rogatičkom kraju.
Rogatički lovci, gotovo svi, su bili veseljaci spremni na druženja, sijela, teferiče I lovačke derneke gdje se govorilo o slasti lova. Slast lova je bio, kao čežnja za ljepoticom, koju ganjaš i uloviš u svoju mrežu. Uživaš i topiš se u njenoj ljepoti i misliš da je pun pogodak. Tako su mnogi rogatički lovci mislili da je pun pogodak dobra puška, čistokrvni gonić i revir. Međutim, većina njih je padala na čistokrvnim gonićima ( baraci, balkanci, posavci, trobojci, istrijaneri, alpinci itd.). ovo su najčešće vrste gonića koji su uzgajani na području opštine Rogatica. Lijepi gonići na oko.
Jedne subote, grupa poznatih lovaca iz Rogatice se dogovori da idu na konak kod Velage Pinje, a da izađu u lov u nedjelju. Spremili se, poveli biranu kerad, ponijeli iće i piće, poklone u kuću i kod Velage.
– Bujrum! Mašala! Baš ste me prijatno iznenadili i obradovali. Nisam u lov izaš’o ima hefta.
Uđoše gosti u bosansku kuću sa velikim dnevnim boravkom. Sjedoše na sećiju sa kalufnim jastucima, okićenim vezenim peškirima zvanim jagija. Drugi poravniše na šiljteta prekrivena janjećim kožicama. Vadi se duhan, cigare, priždjevaju se uz zapodjenuti razgovor. Velaginca se izvinu i upita:
– Hoćete li šerbe ili kahvu?
– Ama kahvu. Umorni smo. Pješaćili smo do Vas.
– Dobro stara, napravi kahvu i ponudi žestoko, a ja odoh da dotjeram ovce. Izvinite, brzo ću ja.
Uze svoju pušku i krenu, a lovci će ti uglas:
– A što će ti šišana?
– Da ne izbije međed, da ovce ne potare.
Izađe iz kuće, pusti kera Šargu i krenu putem za Goluboviće. Šargo odmah lovinu diže, okrenu i prema gazdi. Puče puška, Šargo zaveza. Velaga izvadi nož, prekla, oguli, u rusak i kući.
– Stara, eno tamo u špajzu, pa nam spremi da jedemo.
Niko od lovaca nije znao šta je. Većina misli Velaga zaklao janje, k’o što po običaju radi kad musafiri dođu. Kad je Velaginca iznijela večeru svi su se u čudu stvorili, osmjehnuli, komentarisali i prifatili se posla.
Rano ujutru ustali. Spremni za lov svi.
– Velaga, nemoj voditi svog kera imamo ih dovoljno, kaza vođa grupe.
– Dobro. Odgovori Velaga vođi,smješkajući se.
Pravac je bio prema Vragolovima. Vođa grupe raspoređuje lovce: – Ti idi zavedi dva kera sa lijeve strane puta, a drugi dva kera sa desne strane puta. Puške na gotovs. Keradi se rastrkaše po šumarcima, po koji štekne i ušuti. Tako više od sata. Velaga sjedi na čeki i osluškuje. Aja,bogme! zaučini Velaga. Usta i zavika:
– Huseine! Pusti mi Šargu.
– Hoću babo – odgovori Husein.
Velaga se javi Šargi, a on pravo gazdi. Usput zaštekta, diže zeca, koji stiže pred Velagu, a on iz šišane opali i ubi zeca. Gosti lovci su samo posmatrali šta bi.
– Ma kakav Šargo. Vidiš na šta liči. To je slučajnost.
Njihova kerad se uzvrtila po čajru, ali zeca ni za lijeka. Pritrča Šargo među njih, ponjuši svakog od njih k’o pravi domaćin. Otrča do jednog grma, zapomaga, k’o da je tu ostavio. Opali puška, a zeko pade.
– Mubareć momci! – prozbori Velaga, spotičući onu naloženu vatru.
Odvrnu jače sevdalinku poznatog lovca Safeta Isovića i gleda svog Šargu, što je naslonio da goni, a za njim đimiđija iz Rogatice.
Tog dana su pred Šargom ubili 14 zečeva i tri lisice. Dobri Velaga prokomentarisa: „Samo gonić odgojen pred vratima i na ovakom lovištu gdje je od malehna lovio svaki dan, jeste pravi gonić. Vi te svoje markirane večeras kad pođete, povedite na korzo.
Avgust 2011. godine
Dalija