Prica iz studentskih dana


Moja prica nije niti iz Rogatice a ni okoline ali mislim da pripada ovdje. Ona je jos iz davnih studentskih dana od prije cetrdesetak godina. Studentski dani su nesto posebno i o tome se moze danima pisati ali ovaj dogadjaj koji cu ovdje opisati se desava jednom i nikad vise.

 To je bilo jedno davno vece kada smo moja djevojka( a sadasnja moja supruga) i ja pozvani na veceru od strane momka njene cimerke Sene. Momak se zvao Amir ,malo stariji od nas i nije bio student nego vec zaposlen u Bihacu. Sena, koja je takodjer bila iz Bihaca nam je vec nagovijestila da bi moglo na toj veceri biti iznenadjenja. Za nas studente je vec bilo iznenadjenje kad te neko pozove na veceru u hotel pa i nismo puno obracali paznju na njene rijeci. Posto nije bila cesta prilika da studenti idu na vecere u hotel, potrudili smo se da izgledamo malo ljepse nego obicno. Na veceru smo trebali ici u hotel Beograd danasnji hotel Bosna, cini mi se.

Dosli smo u tacno zakazano vrijeme i sjeli za vec rezervisani stol. Naravno tu su bili i nasi prijatelji Amir i Sena. Mene je svo vrijeme zbunjivala peta stolica koja je tu stajala, ocigledno nekom namjenjena. Mi ni u snu nismo mogli sanjati za koga je mogla biti rezervisana. Pitali nismo jer smo odmah shvatili da je to bilo iznenadjenje za nas pripremano. Cekali smo znatizeljno na tu osobu pomalo cavrljajuci i pijuci aperitiv pred veceru.

U jednom momentu se Amir podize sa stolice i pogleda prema ulaznim vratima. Pogledasmo svi onako mahinalno u tom pravcu. Na vratima se ukaza covjek u vojnickom odijelu. Majko moja, covjek ko dzamija  , nikad viseg u zivotu nisam vidio. Ma ko li je to , vec sam se pitao, jer onako u vojnickom odijelu bijase tesko poznati i insana koga znas. To znam iz licnog iskustva jer kad nas u vojsci obukose u uniforme ne mogoh prepoznati kolegu sa kojim sam do prije par minuta pricao.Kad se primakao malo blize stolu poznadoh ga odmah. Kreso, Kresimir Cosic , poznati kosarkas , reprezentativac Jugoslavije, osvajac svih medalja koje su se mogle osvojiti. Kasnije i igrac u poznatoj americkoj NBA ligi. Gledam ja pa ne mogu sebi da dodjem. Otkud on ovdje pa jos u uniformi. Amir se malo smjeskao uzivajuci u nasim iznenadjenjima a onda nas predstavi Kresi. Dovranisasmo se i mi malo vidjevsi tu neposrednost koju posjedovase jedna takva velicina. Kreso bijase Amirov prijatelj a eto slucaj je htio da je on bio bas na odsluzenju vojnog roka u Sarajevu. Prica se razveza pa skoro da i zaboravismo na veceru a Kreso samo saljeva sokove jedan za drugim. Jedan po jedan sok odjednom na ex. Naravno, rece nam da upravo dolazi sa treninga iz Skenderije i da mora nadoknaditi tecnost. Sada je vec bilo malo ugodnije a Kreso prevjesi svoj zimski sinjel preko druge stolice. Gledam ja onaj sinjel pa se mislim, Boze dragi, ja koliko bi se ljudi moglo sa njim zagrnuti. Veceg sinjela ne vidjoh u zivotu. Vecera je tekla onako bas ugodno u zanimljivim pricama i ja se nisam mogao nacuditi kako ti slavni ljudi, koje sam ja zamisljao nekako iznad obicnih ljudi, mogu biti neposredni, prijatni i simpaticni. Ta vecera nam je ostala kao jedan od dogadjaja koji se ne zaboravljaju.

                                                                                                                   

Nazalost nas Kreso nas napusti iznenada veoma rano u 44 godini zivota. Pokosi ga srce u godinama kada je Kreso trebao da uziva u onom sto je do tada ostvario.Kad se god sjetim te vecere, sjetim se i njega pa mu pozelim da zavrsi u raju jer je on to kao covjek zasluzio.

 

Komentariši