DERVIŠKA


Grabeći po zemlji bosanskoj i pripremajući je za cvijeće, glavom mi kolaju misli o brilijantnom pisanju genija Meše Selimovića i o njegovim junacima iz neprevaziđenog djela ››Derviš i smrt‹‹. Upoređujem ponašanje ljudi u nekom davnom dobu i u ovom današnjem. Da li se je nešto promijenilo? Kakvi su ljudi bili onda, a kakvi danas? Jesu li vremena zaista drugačija? Ako jesu, koja su bolja?

 

Tako razmišljajući, posegnem rukom za džep, kad me prenu škripa kočnica moćnog „mercedesa“ C klase, one metalik fungave boje. Pogledam vozača. Derviš Muhamed od Visokog. Muhameda sam upoznao u ratnom vaktu i sa njim dosta besjedio o dunjalučkim išaretima. Tada je bio derviški skrušen, sa francuzicom na glavi. Sada se ukaza glava bez kape, sa uvezanim repićem orijeđale sijede kose i sa novim keramičkim osmijehom, omeđenim sa kratko i uredno podšišanom prosjedom bradom.
– Selam, moj dobri ahbabu!
– I tebi, dobri Muhamede.
– Sinoć si mi doš’o u misli, a ti znaš kako sam te skenir’o putem svojih bežićnih talasa.
Ništa Tesla.
– I ti si meni. Upravo sam dum’o o sufizmu. Nego, kojim dobrom?
– Vala, poželio sam se muhabeta, onog starinskog. Ovog dunjalučkog mi je i previše. Prepun sam. Svaki dan slušam ovaj naš narod koji je podobro uglibljen u šejtansko i džinsko kolo. Lanetolsum ih bilo! Već, pusti te grablje iz mubareć ruku i haj’mo na jednu bosansku, mrku.
– More, ako ćeš me štogod obradovati.
Popustih grablje i onako slobodno obučen, sjedoh u ponajbolji njemački proizvod.
Smjestili smo se u fini restoran u Visokom, urađen u starinskom bosanskom stilu. Izvadih čibuk i tabakeru zajedno sa onim austrijskim fajcagom. Ponudih i derviša. Voli i on odbijati dimove uz kahvu. Do nosnica mi je dopirao zamamni istočnjački miris, koji se širio od derviša. Upitah ga:
– Reci mi, odkud ove promjene? Jesu li i derviši postali novi?
– Umiješ ti to. K’o ona afrička pčela. Pravo među oči.
– Otkud ljutnja kod sufija?
– Znam da nisi dunjalučar, da si sav u posmatranju insana kroz istoriju, ali ću ti reći.
Sad sam šejh kaderijskog tarikata. Liječim narod i ovdi i vani. Zapisima, naravno. Otud i auto, kuća, tekija i sve što ide pride. A ti, mešćini isto?
– Jes’ vala. Isto. Niej mi drago, ali sve mi se čini da me je počela pritiskivati ona ›› ko se ne mijenja, biće predmet sažaljenja ‹‹. Uvedeni neki novi kantari, moj ahbabu. Univerzalni kažu. Vagaju samo jedno. Novac. Ovi stariji kantari su vagali, a i mjerili sa više strana. Vagali su i lovu, ali mjerili i kako je ona došla.
Ako je neko donosio crne pare na kantar, slabo im’o u društvu prođu. Eto, danas su izjednačene i crne i bijele pare. Samo da ih ima. Kako su došle i da li je ostalo dosta pustih kapa, unesrećenih porodica, žena, djece, to novi kantar ne mjeri.
– Nasikira ti mene. I prije je ovoga bilo.
– Jeste. Slične kantare je im’o jedan narod u Španiji. Vag’o i crno i bijelo isto. Samo neka ga ima.
– I šta bi?
– Nesta i naroda i kantara.
– Nego, imaš li ti koju besjedu od starijih o izjednačavanju dana i noći. Kaži der mi.
– Imam jednu od tvog jako učevnog zemljaka. Čuo sam je od a.r. Mujkića.
Kaziv’o mi je nešto tako slično k’o i ti, ali malo mekše od tebe. Helem nejse. Kaziv’o je, da je u dosta stari vakat Glasinačkim poljem gazdovala čuvena familija Šahinpašić. Imali su u Rogatici imanja, radnje i ekonomije. E, dobri si moj, beg koji je upravlj’o imanjem im’o i djece. Muka je vazda bila kad djeca prispiju za ženidbu. Jal’ za udaju. Gledalo se sve. I krv. I kese. Babo je bio glavni. Njegova je bila zadnja.
Bo’me, k’o da se on ženio i udav’o. Upravlj’o babo i kismetom svoje djece. Dosta je beg i putov’o. Imalo se. Jedne prilike bio u Istanbulu. Dojmio ga taj carski grad. Vidio babo njegovu snagu i ljepotu. Mjerk’o život u njemu. A vag’o i život u Bosni. Kod jednog njegovog ahbaba bio ugošćen vam tako. O svemu su raspredali, pa i o budućim planovima. Našem musafiru se domaćin požalio da i on ima iste muke. Ima sina za ženidbu i šćer za udaju. Zagolica bega sa Glasinca da hi lično vidi i upozna. I upriliči se poslije akšama sijelo. Upozna se beg sa momkom i curom. Momak bijahu visok, crn, plečat, guste crne kose i brkova sa zdravim bijelim zubima. U onoj nošnji plaho mu se dopade. A curetak bijaše sav nježan, njegovan, tankovijast, lijepa lica sa garavim očima. Beg je nekako u svojim mislima već preseli na svoje polje ravno. Znao je domaćin da je gost iz Bosne dobrostojeći i da bi to mogla biti dobra prilika za njegovu čeljad. Ujutro uz šerbe zapodjenu izokola priču sa svojim musafirom. Do ikindije je bilo sve utanačeno. Do najsitnijih detalja. Vrati se beg na Glasinac i saopšti svom sinu da mu je ugovorio ženidbu, a kćerki udaju. Kći u Istanbul, a sinu mlada iz Istanbula. Slegnuše djeca ramenima. Babo se pita. Obavi se o jednom trošku sve. Ode glasinačka cura u veliki grad, a dođe istanbulski cvijet na tešku podromanijsku zemlju. Sitnom knjigom su se haberi donosili i odnosili. Nakon nekoliko mjeseci dobi babo Šahinpašić od kćerke sitno napisano:
›› Dobar babo, dobru me rodio,
U najbolje mjesto udomio.
Gdje u peći šimšir drvo gori,
Gdje voda iz kućnih duka žubori.‹‹
Obradova se babo sreći šćerke, ali primjeti da je snaha šutljiva i kaharli. Mučilo ga da dozna šta je. I ubrzo dobi i drugu sitnu knjigu iz koje sazna da je snaha pisala u Istanbul, svom babi i opisala kraj gdje je došla:
›› Jadan babo, jadnu me rodio,
U jadno me mjesto udomio.
Gdje se lože drva iz homara,
Gdje se pije voda iz bunara.‹‹
Eto, tako se radilo na tvom kraju, u neka davna vremena, moj ahbabu.
– Jeste. Zna stari šejh šta je kazivano. Na tuđoj nesreći, ne gradi se vlastita sreća. Znam da se više toga slabo ko pridržava. Čini mi se da smo zato i oboljeli, pa nam šejtani i džini kolo vode. Imaćeš ti mušterija pozadugo.
– Nasikirah te ja, mešćini.
– Nisi vala. Vidim da živimo doba novih faraona koji hoće da dunjaluk pokore sebi i sve što na njemu raste i miče se.
– Nije tebi lahko.
– I nije. Valja gledati budale da kolo vode, koje opijene vlasti tom moći vuku sve za sobom u propast. A i lahko mi je. Znam najmoćniju poruku koja je upućena cijelom čovječanstvu:
›› Tako mi vremena, svi su ljudi na gubitku ‹‹….
Dakle svi.
Osim!?
Pogledajte i podsjetite se.
Marta 2012. godine
Aci Tagor 1414

Komentariši