S Bošnjacima u Podžeplju i Gođenju

 

Iako se život u manjem entitetu nastoji predstaviti nemogućim za život, pozitivni primjeri govore suprotno / Mnogima potreban samo podsticaj u vidu novčanih sredstava ili poljoprivrednih mašina

 Početkom mjeseca aprila posjetili smo sela Podžeplje i Gođenje. Nekada su ova mjesta bila pri općini Žepa, koja sada teritorijalno pripada Rogatici, dok su nakon agresije na BiH administrativno povezana s Han Pijeskom 

 

 

 

 

 

 

S Bošnjacima u Podžeplju i Gođenju 

  

Iako se život u manjem entitetu nastoji predstaviti nemogućim za život, pozitivni primjeri govore suprotno / Mnogima potreban samo podsticaj u vidu novčanih sredstava ili poljoprivrednih mašina

Početkom mjeseca aprila posjetili smo sela Podžeplje i Gođenje. Nekada su ova mjesta bila pri općini Žepa, koja sada teritorijalno pripada Rogatici, dok su nakon agresije na BiH administrativno povezana s Han Pijeskom.
Povijest cijele okupacije Podžeplja čuli smo od Šaćira čiji je otac posjednji napustio selo 1992. godine. “Žepa sa selima je interesantna što nije bilo masovnog ubijanja Bošnjaka. Isto je bilo i u Han Pijesku, gdje su sve Bošnjake i Albance potrpali u autobuse i poslali ih u druge gradove. Jednog dana došli su i u Podžeplje, pozvali sve radnike kao na neki dobro plaćen pos’o. Ja nisam htio ići. Zaustavili su autobuse iznad sela, pretresli ih da nema ko oružje i pustili ih. Poslije toga svi smo napustili selo. Moj babo sjedio je ovdje u šumi, nije htio napustiti, jer tad je bilo vrijeme za žetvu, ali kad su sišli s brda vojnici i počeli paliti selo znao je da mora bježati… Ja sam se vratio 2000. godine kao jedini povratnik u selo. Bio sam jedini Bošnjak među srpskom vojskom koja je obrađivala naše zemljište. Svoju zemlju nisam dao da obrađuju. Pokušali su me zastrašiti, ali kada su vidjeli da neću napustiti selo i prestali su. Jednom je policija dolazila u po noći, govorila kako ću sam ovdje živjeti, mogu me vukovi napasti… Samo sam im rek’o da se Boga bojim. Nikada više nisu došli. Tada, u Han Pijesku i Podžeplju nije bilo nijednog Bošnjaka. U to vrijeme, nekad, posjetio me i američki ambasador koji je sredio da se mine očiste oko kuće”, priča Šaćir.

 

Ono što Šaćiru smeta jeste mišljenje da se u manjem entitetu ne može živjeti. “Ljudi žive u drugim mjestima… preživljavaju, umjesto da se vrate ovdje. Ko kaže da se ne može normalno živjeti? Čovjek ima ovdje zemlju za obrađivanje, drvo za ogrjev, hranu proizvodi… Potrebno se samo malo potruditi”, kaže Šaćir koji je zahvaljujući radu na svom imanju zajedno sa suprugom obavio i hadž.
Njegov sin Munib se vratio iz Sarajeva u Podžeplje. “Dobar dio ljudi neće da rade. Zadovoljavaju se nekim redovnim primanjima, penzijama… Može zaraditi svako, samo da hoće raditi”, kaže Munib koji trenutno ima preko trideset goveda, sve mašine za obradu zemlje i koji je uvjeren da je problem samo što ljudi neće da rade.
Munib sa oko trideset godina je među mlađima je u Podžeplju koje trenutno ima oko 20 domaćinstava.

 

Nove kuće bez stanara 

 

U susjednim mjestima Gođenje i Stoborani živi 27 stalnih domaćinstava. Na džuma-namazu u obnovljenoj džamiji u Gođenju sreli smo nekoliko povratnika. Iznenadni snijeg mnoge je spriječio da dođu na džumu. Uglavnom je riječ o starijim povratnicima, koji žive sami. Jedan od njih, Himzo žali se kroz šalu da je “najgore što smo ostali udovci”. “Ovdje je nekada bila masa naroda. Sedam stotina osamdeset ljudi ova mjesna zajednica je nekada imala. Po deset autobusa se znalo okretati iznad sela”, kažu nam džematlije Gođenja. Kao i u Podžeplju, Bošnjaci su prognani i nije bilo masovnog ubijanja.

 

“Počeli su nam praviti kuće 2000. godine. Ali, neće ljudi da dođu živjeti ovdje iz Federacije. Ovdje im kuće, a oni žive tamo u nekim podrumima i kućama bez krova. Treba vlast da dođe vidjeti da su džaba o’šle pare. Trebali su ljudima kupiti mašine da mogu početi raditi… ili stoku im dati. Ja živim sa sinom, čija porodica je u Sarajevu, i pokušavamo držati stoku. Ali, nema se para da se kako treba krene”, kaže Zajko Zilić. “Da su ljudima dali traktore i druge mašine moglo bi se dobro živjeti… ovako mnoge kuće zjape prazne”, zaključuje on.
Imam u Gođenju Elvedin-ef. Selimović kaže da bi uz određeni podsticaj entitetskih i državnih institucija život u ovim mjestima bio mnogo jednostavniji. “Zaista postoje uslovi za život. Ljudi se mogu vratiti u svoje novoizgrađene domove i raditi, a potrebni su samo određeni podsticaji u vidu poljoprivrednih mašina ili finansijskih sredstava”, kaže Selimović koji ističe kao pozitivne primjere Hurema Šehića koji je nakon penzionisanja došao u svoje rodno mjesto te otvorio farmu. Njegova sestra Fata, koja također živi u Gođenju, kaže nam da bi uvijek odabrala selo za život, ali zbog određenih administrativnih poslova mora boraviti i u Sarajevu.
Inače, mjesto prebivališta mnogih povratnika je još uvijek u Sarajevu, ali prema njihovim riječima ljudi se prijavljuju u najbližu opštinu – Han Pijesak. “Zaista, kada je riječ o administrativnim poslovima u Han Pijesku, kao i uslugama u bolnici, ne može se niko požaliti. Naravno, neke porodice moraju odvojeno živjeti zbog slanja djece u školu u Sarajevu i drugim mjestima u Federaciji, inače morali bi svaki dan slati svoju djecu 30 kilometara da pješače iz Gođenja ili Žepe u Han Pijesak. Javnog prijevoza nema”, kaže Selimović.

 

Imami u ovim mjestima, Ismet Bećar u Podžeplju i Selimović u Gođenju nosioci su vjerskih, ali i društveno-kulturnih aktivnosti, naročito ljeti kada se broj stanovnika ovih mjesta znatno povećava

 

Preporod

 

 

 

 

 

 

Komentariši