Prije mjesec-dva, na poziv jednog prijatelja za ućešće na konkursu za autorsku priču, poslala sam jednu svoju… Prošle sedmice stiže mi email da je priča odabrana za najbolju i da će biti objavljena u jednom časopisu za književnike amatere…
Radujem se tome…a ovdje postavljam priču u cjelosti, pa kome se svidi, shvatiće…
P.S. Priču trenutno prevodim na engleski, njemački i španski jezik
P r i č a:
“Tada kad sam je sreo živjela je najljepše godine svog života: tridesete.
Ni premlada da bih njenu ljubavnu veličinu definisao kao mladalačku ludost, ni previše iskusna da bih mogao reći da glumi.
Ona je mene voljela silno.
Nije umjela manje, a više nije bilo moguće.
Ta ljubav me je oplemenila, vratila mi radost i ulila nadu. Nikada je nisam imao, ali znam da je bila moja. Takvu ženu kao što je ona nisam sreo do sada. Ona je drugačija, nesvakidašnja, ulazi pod kožu i uvijek s osmjehom na usnama, uvijek s toplinom u srcu…jedino oči, nosila je tugu u njima…oči su je na tren znale izdati.
Ona je zaista posebna, nekako nestvarna za ovaj svijet.
Imala je tu čarobnu iskru, do sada neviđenu, kojom je svaki put kada bih je slušao dok govori, palila po jednu svjetlosnu nit moje duše.
Baš zbog toga, ali i zbog moje lažne stvarnosti, počeo sam da je volim. Čudna je to ljubav, moja i njena, ali jeste ljubav.
Sreo sam je slučajno, iako sada znam da tako nije bilo. Negdje je bilo zapisano da se naše duše sretnu, jer isti se ne traže, isti uvijek, tek tako, dođu jedno drugom.
Na prvi pogled, bila je kao i većina drugih žena. Prosjčena, neupadljiva, obična. Često bih zaboravljao na nju, živeći svoj život koji sam imao, a kada bih se osamio, uvijek bih odlutao u odaje njene duše. To je bio poseban svijet.
Otkrivao sam je lagano, korak po korak. Svaki komadić nje sklapao sam u cjelinu, u lik žene onakve kakvu sam želio pored sebe. I bila je takva.
Svojom vanjštinom je odavala snagu i postojanost.
Bila je lijepa taman toliko da zaintrigira moju maštu.
Zavela me je pogledom, tim dubokim zelenim rijekama koje su se uzburkale u njenim očima. Njen pogled je bio pun izazova za mene. Otkrivao je njenu slabu stranu, onu tugu koju nije mogla sakriti, a silno je željela.
Bila je ponosna, gorda, kako samo žena zna biti. U istom trenutku snažna i krhka, gruba i mazna, hrabra i uplašena. A ja, …. želio sam sve njeno, da se divim njenoj snazi i da budem njen zaštitinik.
U meni je stvarala dva različita osjećanja: bijes – jer je poljuljala moju životnu rutinu, i radost – jer je svojim bićem bojila moju dušu bojama za koje nisam znao da postoje.
Ta žena postala je moja mirna luka, sigurno utočište kad me izmore moje bure.
Nisam mogao pobjeći od nje, a morao sam bježati.
I onda kada sam znao da mi je daleka, da je tuđa….bila je moja.
Očarale su me njene godine pune neobičnih iskustava i tuge koja se nakupila u mladom životu. Bojažljivo je šutila o sebi, strepeći nad svakim mojim novim otkrićem njene ličnosti. Baš zato što me je zavela svojom tajnovitošću, ja sam bez prestanka rovio po njenoj duši i muški, pronicljivo, otkrivao je iz dana u dan.
Sviđalo mi se svako saznanje o njoj. Sve njene tuge, boli, radosti i nadanja. Postao sam dio njenog identiteta, a ona moja nova medalja, moj orden. Često sam bio grub. Uglavnom svjesno, da bih je udaljio iz svojih misli, da bih olakšao i sebi i njoj.
Ali, ona je bila takva, strpljiva i istrajna. Opraštala mi je sve moje pokušaje da prekinem ono što smo imali, a čega nije smjelo biti.
Takva je ona. Neobjašnjiva žena.
Neprimjetna, jer se stapala s masom, iz perspektive klasične muške percepcije, a kada je otkriješ postaje potreba, želja, san.
Nisam je sanjao nikad. Ne zato što ne sanjam često, već što sam previše mislio o njoj dok sam bio budan. Smetala mi je činjenica da je nosim stalno u mislima. Za moj stabilni muški karakter to je bilo isuviše slabički: misliti na ženu koja svojim postojanjem – takva kakva je ona bila – budi poseban, neopisiv osjećaj.
Ona je to uspjela, ne znam kako.
Mislio sam o njoj, o nama, o nečemušto nikad neće biti naše, a moglo je biti.
Puštao sam je da čezne za mnom jer sam bio siguran da je tako.
Nisam dolazio, nisam se javljao. Ostavljao sam je danima samu: prvo da bih se uvjerio koliko pati za mnom, a drugo da bih sebe preispitao koliko je volim.
I brzo sam shvatio.
Ne mogu bez nje!
Vraćao sam se onako lukavo muški, sa dvije-tri umilne riječi…bilo je dovoljno.
Brzo bi smekšala, a ja, iako egoistično zadovoljan jer sam ponovo osvojio utvrdu njenog srca, onako ljudski, bio sam sretan jer mi je opet dopustila da utonem u njen topli zagrljaj bez kojeg više nisam mogao. Tu sam bio potpuno njen, sigurno siguran.
Bio sam sebičan.
Vraćao sam joj se samo onda kada sam ja imao potrebu za njom.Nisam joj dozvolio da ona mene traži iako sam znao da je to željela.
Strpljivo je čekala moje dolaske, brojala dane. A ja sam bio siguran u njenu istrajnost i lukavo koristio tu činjenicu.
Ponosan jer imam kontrolu nad ovom našom pričom, ali i ljut jer sam bio ovisan o njoj, jer sam je uvijek ponovo tražio. Laskalo mi je da znam da ću s njom provesti lijepe, bezbrižne trenutke i to baš onoliko koliko ja to želim. Redovno sam se oglušavao o njene potrebe i želje. Nekada slučajno, a vrlo često namjerno.
Ona je opraštala i bila zadovoljna ponuđenim. Ja sam to koristio i dozirao joj ljubav po vlastitom nahođenju. Kukavički, sebično, muški!
Sva moja izbivanja, sve odlaske i nebrigu podnosila je s osmjehom, a znao sam da joj je teško i da je željela više.
Želio sam i ja, silno sam želio mnogo više, ali bilo je nemoguće.
I to smo znali oboje, znali, ali nismo priznali ni sami sebi ni jedno drugome.
Za nju je i sadašnjost bila uspomena jer sam je ja svojim postupcima prisiljavao da tako bude.
Pakovala je svakodnevno svoje kofere pune ljubavi, nade, želja, očekivanja.
Prelagala je sjećanja, listala fotografije s pejazažima naših dana, tako nas je čuvala od zaborava.
To je bio njen način da pronađe mir, svoju utjehu kada sam je ostavljao, a ostavljao sam je često.
Odlazio sam svom svijetu, svijetu u koji ona nije zalazila.Nije ni pitala kuda idem ni kada se vraćam. Znala je da moram otići, da ne mogu ostati, a i da ću se sigurno ponovo vratiti.
I vraćao sam se.
Tražio sam spas u njenim koferima uspomena, spas od surovog svog svijeta a kojeg se nisam imao hrabrosti odreći.
Nisam mogao, a silno sam želio.
Uvijek sam joj se vraćao.
Sprva, želio sam sebi dokazati vlastitu sposobnost muškog šarma i osvajanja, a kako je vrijeme odmicalo moja želja za njom postajala je stvarna. Trebao mi je njen lik, te oči…mirne uvale, te usne…izvori topli. Tražio sam je i uvijek je bila tu. Strpljiva, nasmijana, nježna i sjetna. Čekala je da joj se vratim i nije pitala gdje sam bio do tad.
Imala je tu sposobnost da me zavede i kada sam mislio da je to nemoguće. A nije morala ništa posebno reći. Dovoljno je bilo da znam da je tu, blizu mene i da će ponovo biti, da će čekati. I uvijek je čekala.
Bojao sam se tog osjećaja i potrebe i želje za njom. Znao sam da nema izlaza, da je svaki korak dalje nemoguć. Tek tada, kada sam vagao da li ići dalje ili ostati, shvatio sam da ona postaje dio mog života, moje tajno skrovište, moja čežnja, moj izazov da sam sebi dokažem koliko sam hrabar.
Bilo je jasno. Ja volim tu ženu. Potrebna mi je njena smirenost, toplina, osmjeh i ta bezuvjetna ljubav koju mi je nudila..
Bili smo sve samo ne jedno s drugim. Imali smo naša mjesta na kojima nikad nismo bili, naše pjesme uz koje se nikad nismo ni smijali ni plakali. Imali smo sve….a nismo imali ništa.
Svaki novi susret bio je samo dokaz da su se duše srele i prepoznale. Sve ostalo je bilo nemoguće, san.
Ali i takvo bilo je posebno, taj osjećaj da voliš nekoga a znaš da ga nemaš, da ti ne pripada.
Spoznaja da mi je trebala svakog dana, brzo je bila očita. Skrivao sam to u sebi i nikada joj ništa nisam priznao.
Ali, ona je bila isuviše spretna, sama je shvatila.Valjda to samo žena može, ova žena je mogla.
Zato mi je nesebično poklanjala svoje trenutke, sa mnom dijelila svoje dane i noći. Bile su to duge šetnje po oblacima. Naši pogledi u zlatne obrise punog mjeseca, jedina mjesta na nebeskom svodu gdje smo mogli biti skupa. Tu smo se nalazili i bilo nam je lijepo, jer smo jedino tada znali da se u istom trenutku sreću naši pogledi.
A kada se umorim od snova s njom, ja bih dizao sidro i plovio u svoja mora. Odlazio bih i ostavljao je, ali nikada zauvijek.
Nisam mogao bez nje, nisam ni želioa ona je morala bez mene.
I opet bi me čekala kao da je prvi put da čeka. Taj vječiti osmjeh, blagi pogled, moje je tajno ostrvo, jedino mjesto na kojem nisam bio usamljen i gdje sam uvijek ponovo mogao doći i skloniti se.
Rekao sam joj jednom da je volim. Bila je sretna, ženski radosna, nasmijana.
Ona meni nikad nije rekla “VOLIM TE”.
I tu je sva istina.
Ona je mene zaista voljela i to je čuvala u dnu svoje duše, a ja.. Ja sam to rekao da bih je učinio sretnom, da bih u njenom srcu osvojio još jedan kutak za sebe, a nisam to osjećao potpuno.
Nisam je volio, bar ne onako kako je ona mene: bezuvjetno, čisto, dušom, hrabro. Onako kako to žena može i umije. A ova žena je znala. Voljeti a ne izgovoriti te riječi.Ona ih je ćutala srcem.
Nevjerojatna je ona, tako posebna, nestvarna., čarobna, tako moja, a ja nikada potpuno njen.
Boljele su je daljine između nas. Ne ulice, polja i prostranstva koja su nas dijelila, već jaz koji je bio među nama. Jaz nemoći, sve one prepreke koje su nam razdvajale srca, svi oni nikada ostvareni snovi.
Čeznula je za trenutkom kada će mi pogledati u oči. Silno je to željela, samo da se otisne na tu pučinu I da tada trenutak postane vječnost. Željela je taj stisak ruke, zamišljala topao zagrljaj, željela se ogledati u mojim očima…Samo jednom, da je želja mine…pa nek bude šta biti mora.
Sebi nije objašnjavala otkuda taj osjećaj, znala je da iskren, pravi, stvaran I to joj je bilo dovoljno…boljelo je što ja nisam shvatio….ili jesam…
Mogla je ona bez dodira, bez bliskosti, ali nikada nije htjela prihvatiti istinu da moje srce nije jednako gorjelo za njenim. Nije ni moglo.
Ona je bila moja a ja i tuđi i njen.
Ona je voljela.
Ja sam se igrao njenim srcem, a nisam smio. Gazio ga, kidao, lomio.
Opkolio sam je svojom ohološću, kukavičlukom, ostavljao je, vraćao se i ponovo odlazio. Mnogo sam joj boli nanio.
Sanjala je često naš susret, budila se s osmjehom…čekala me je…dugo, predugo…
I onda je prestala…prestala je čekati…
Jer čemu čekanje ako je uzalud, čemu čekanje kada se moji koraci vise ni u snovima nisu čuli…
A kada bih se umorio od vlastitih prevara, vraćao sam joj se.
Nisam tražio oprost. Znao sam da je oprostila.
Ta žena, moja je najveća pobjeda ali i kazna.
Sazidao sam oko nje svoj zid. Želio sam je samo za sebe i pristala je. Odrekla se svega da udovolji meni. Bila je moja osvojena utvrda, zelena oaza moje duše, jedino stablo koje mi je davalo potpuni hlad. Tu sam dolazio uvijek kad sam trebao ljubav, drugdje je nisam imao.
U mom svijetu ljubav je dobila čudan oblik, vjestacki. Oblik ustaljene rutine, isplaniranih formi, krutih obaveza, praznih pogleda.
Ona me je voljela istinski, neumorno.
S njom sam opet osjetio vlastito bilo.
Dala je mom srcu bat, mojoj duši vratila rime.
Sa njom je život dobio melodiju, sa njom sam ponovo doživio radost.
Gledao sam često njeno lice.
Njegovana bijela put, usne mekane pune, a oči…njene oči mi nisu dale mira.
Duboki ambisi moje duše.
U njima sam se utopio, u njima sam ostao zatočen.
I DOK ČITAM NJENO PISMO…
” Da, bila sam tvoja, a ti to nikada nisi saznao.
Voljela sam te silno, voljela do bola.
I voljeću te dok bude života. Pa zar je grijeh prepustiti se da te duša vodi…pa zar je grijeh zavoljeti drugu dušu iskreno, čisto, srcem?
Ja nemam ništa tvoje, samo uspomene i snove kad mi u njih dođeš.
Ali, ti nisi shvatio, ti nikada nisi želio moju ljubav, nisi smio.
Jer da jesi, ne bi bilo ove priče.
Da si me volio, nikada ne bi čitao ove redove, nikada ne bi slušao ovu oluju u mojoj duši.
Ovo nije moja priča.
Ona je samo tvoja.
Ona je tvoj odraz u mojoj duši, tu si se uselio, zarastao u korov.
Ti si je počeo, ti je završavaš.
Ovu priču sam si smislio, ja je evo bolujem i preboljeću je.
Više nikada mi nećeš nanijeti bol.
Hvala ti što si došao u moj život, hvala što si potvrdio da mi duša nije beživotni cvijet. Ona buja, živi i s tobom a i bez tebe će.
Čuvaj sjećanja na našu priču i ne reci da vrijedilo nije.
Vrijedilo je, itekako je vrijedilo….samo ti ne znaš…još ne znaš.
Jednog dana ćeš saznati.
Biće to najtužniji tvoj dan.
Kada se probudiš, staviš ruku na grudi a tamo provalija, presušio izvor, pustinja izgorjela, tmina.
Tada ćeš se sjetiti i suza će ti krenuti.
A ja, ja ću biti daleko, pisaću neku novu priču, svoju priču.
I tražićeš me opet.
Zvaćeš, pisaćeš mi pisma, sanjaćeš me, ponavljaćeš moje ime kad ostaneš sam.
Više me nikada nećeš naći.
I patićeš za našim noćima i danima. Biće ti neobično, trebaće ti moja ljubav, toplina, moj pogled.
I doći će dan kada ćeš zaboraviti sve….ali, vidjećeš: nikada nećeš preboljeti.
Budi živ i zdrav.
Živi ugodan život, budi sretan.
I sjeti se zelenih rijeka kad, dok držiš ruku na grudima, budeš čuo eho beskraja…
Dok živiš, biću tvoja rana otvorena.
Ja ću tebi oprostiti.
A ti…. da li ćeš moći sam sebi? “
… JEDNA REČENICA MI SIPA SO U OČI…
Nikada sebi nju neću oprostiti!! “
Alma Čolić Palalija