Ugašena jedina ergela konja bosansko-brdske pasmine na svijetu

Ugašena jedina ergela konja bosansko-brdske pasmine na svijetu

Priča o konjima, ljudima i neljudima: o tome kako je konj uginuo od tuge za ukrotiteljem, a čovjek umro od tuge za konjima i ergelom; o lošim ljudima koji su uništili ergelu od 400 konja arapske i bosansko-brdske pasmine.

 

 

 

Ugašena jedina ergela konja bosansko-brdske pasmine na svijetu

Priča o konjima, ljudima i neljudima: o tome kako je konj uginuo od tuge za ukrotiteljem, a čovjek umro od tuge za konjima i ergelom; o lošim ljudima koji su uništili ergelu od 400 konja arapske i bosansko-brdske pasmine.

Bosansko-brdska pasmina sada se više nigdje u svijetu organizovano ne uzgaja niti njeguje. Postojala je u tri vijeka, i preživjela je sve vojske i ratove, sve nedaće i nesreće. Baš kad je trebalo da proslavi svoj 125. rođendan, u prošloj 2019. godini, konačno je propala čuvena ergela konja na Borikama kod Rogatice, zbog koje se govorilo “Rogatica kod Borika”. Njena agonija je trajala decenijama. Bez nadzora i ičije brige tumarali su konji kroz planinske snjegove, smanjivao se njihov broj, kradeni su, prodavani, ugibali od gladi, ubijali su ih čopori vukova, ili su čak sa njih živih kidali meso…

A nekad su brojne političke i estradne ličnosti posjećivale ovu ergelu i Borike, poput Džemala Bijedića, Lepe Brene, Zdravka Čolić, a legendarno Bijelo Dugme je ovdje boravilo više puta. Pripremalo albume i snimalo spotove.

DANI SLAVE I SJAJA

U javnosti se pojavljuju različiti podaci o muzičkom stvaralaštvu Bijelog dugmeta na Borikama i njihovom inspirisanošću boričkom ergelom. Biografi i diskografi bilježe da su na Borikama pripremali drugi i treći album “Šta bi dao da si na mom mjestu” i “Eto! Baš hoću!”, a na omotu drugog albuma piše: “Kraj Rogatice u Istočnoj Bosni ima jedno malo selo u kojem ljudi od davnina uzgajaju rasne arapske i bosanske konje. Zove se Borike.”

Inspirisan konjima koji su jurili boričkim visoravnima, podsjećajući ga na ruske stepei Kozake, Bregović je napisao pjesmu “Požurite konji moji” čiji stihovi glase: “Požurite konji moji, dug je put. Brže, jos brže, o… brže, jurite kroz noć. I ne kuni stara mati što ja nemam sna, i ne kuni konje moje, moja oka dva.” Ne znamo je li ko prokleo boričke konje, ali pouzdano znamo da su ih ljudi upropastili. Znaju im se i imena. Vratimo se priči o konjima i njihovoj tužnoj sudbini.

GAZAL UGINUO ZA RADOMIROM, RADOMIR UMRO ZA ERGELOM

Radomir Stanišić sa Borika cijeli radni vijek od 40 godina proveo je na ergeli rasnih konja na Borikama, čuvajući ih, njegujući, timareći i obučavajući jahanju i vuči. Nikad nije pao s konja, niti se povrijedio. “Treba samo poznavati ćudi ovih plemenitih životinja. Konji po mirisu prepoznaju dobrotu čovjeka, a ako ga “ne mirišu”, bolje mu je da im i ne prilazi” govorio je Radomir.

Za života je ispričao novinarima sljedeću priču: “Jednom se oždrijebi malo putasto ždrijebe, slatko i umiljato kako to samo ono zna da bude. Prihvatim ga od tri meseca i počnem vježbati i krotiti. Kad poraste, bio je to moj službeni i “privatni” konj. S njim sam provodio dane i godine. Napijem se tako, legnem pod drvo da odspavam, a kad se probudim Gazal stoji iznad mene, gura me njuškom da ustanem i vinem se u sedlo. Čudo od životinje” pričao je Radomir.

Svjedočio je i o tome koliko je široka i duboka duša ovih pametnih i vjernih životinja.” Poslije 15 godina druženja sa Gazalom moradoh u penziju. Dojahah na njemu do kućnog praga, pozdravismo se, a onda ga radnik sa ergele vrati među njegove drugove. Ne lezi vraže. Za tri dana javiše mi da dođem u firmu. Kad tamo, ovamo, oni nešto trc-mrc, nikako da mi reknu što su me zvali. I na kraju moj najbolji drugar s posla reče – uginuo Gazal! Kažu bili i veterinari, pregledali ga, zdrav, ništa mu ne fali – ali umro.

Umro od tuge za gazdom. I dan-danas se ne mogu iskajati što ga nisam odveo kući kad pođoh u penziju, ne bi mi branili” pričao je sa suzama u očima stari ukrotitelj konja sa Borika. Pričao je priču o tome kako je konj Gazal uginuo od tuge za njim. Iako u poznim godinama, u dobi u kojoj je svaki čovjek bliži “tamo” nego “ovamo” Radomir Stanišić umro je onog dana kad su kamioni došli po posljednje konje, kad je ergela i zvanično prestala da postoji. Umrli su istog dana: krotitelj konja Radomir Stanišić i ergela konja “Borike”.

KAKO SU FOČACI OSTAVILI MIŠKA NA BORIKAMA

Još jedan krotitelj konja, Brane Kušić, pomagao je novim vlasnicama iz Foče da preostale “arape” i “bosance” utovare u kamione. Novi vlasnici gledali su Kušića, koji je skoro 40 godina vodio brigu o konjima, kako sa teškim uzdahom iz grudi utovara plemenite životinje na kamion, a za nekim su mu u krajičku oka i suzu vidjeli.

Foto: Srdjan Arsenić, Fočak koji je kupio boričke konje a Miška ostavio na Borikama

Prije nego što je kamion krenuo Kušić se popeo među životinje, svaku potapšao po sapima i pomilovao po glavi. Fočaci su ga pitali koji mu je od konja najdraži. Pokazao je na Miška, jakog, stamenog i umiljatog konja koji se nikad od njega nije odvajao. Pastuv je bio među kupljenim životinjama. Kupci su se nešto dogovarali, šaputali, pogledali u Kušića i rekli mu: “Hajde skini Miška sa kamiona , tvoj je. Poklanjamo ti ga. I potrudi se da nastaviš njegovu liniju na Borikama.” I tako je Miško ostao na Borikama. Nažalost, ne zauvijek.

NAČELNIK ROGATICE NIJEM NA APELE ZA POMOĆ

Poljoprivredno-veterinarski fakultet iz Sarajeva, Zavičajno udruženje “Borike, te mnogi drugi ugledni Rogatičani, čak i zaljubljenici ovih plemenitih životinja iz Slovenije, činili su ozbiljne napore da se sačuva ergela… sve uzalud. Kad je sa 400 grla, koliko je brojala u najboljim danima, desetkovana na svega 40, i oni su prodati u Foču i Bosanski Petrovac.

Borički konj ostao je samo još na grbu Rogatice.

Da ne bi bilo tako grupa ovdašnjih entuzijasta, istinskih zaljubljenika u plemenite život, pokupovala je par rasnih grla sa ugašene ergele, u pokušaju da sačuvaju konjarstvo u ovom kraju. Ne bi li lakše funkcionisali udružili su se u Konjički klub “Lenkoran”. Oni ističu da su im osnovni ciljevi da spasu jedan broj plemenitih grla, posebno iz linije “čistog” boričkog arapskog konja i kod nadležnih organa i institucija pokrenu aktivnosti na opstanku i razvoju konjarstva na području opštine. U perspektivi žele da pokušaju vratiti sve linije arapskog i bosanskog konja sa sa autentičnim boričkim žigom.

U nekoliko navrata za pomoć su se obraćali Opštinskoj upravi Rogatica i Načelniku Miloradu Jagodiću. Tražili su da im se ustupi na korištenje poljoprivredno zemljište u vlasništvu Opštine, kako bi sa njega mogli osigurati zalihe hrane za konje. Tražili su i pomoć u nabavci priplodnih kobila, čija cijena je izuzetno visoka i niko od njih pojedinačno ne može da obezbijedi 6.000 KM za kupovinu takvog grla. Molili su da opština izdvoji pola para, a pola će oni, ali… odgovore nikad nisu dobili.
Nedavno su uputili i novu molbu za pomoć, više vapaj, načelniku opštine jer su svi oni uglavnom poljoprivrednici bez redovnih primanja, koji sredstva za život obezbjeđuju sezonskim-ljetnim radovima. U molbi su naveli da nekoliko njih nemaju više hrane za konje, niti novca za kupovinu i tražili su pomoć u njenoj nabavci, jer će u protivnom morati da prodaju neka od plemenitih grla.

I ovoga puta naišli su na zid šutnje opštinske administracije. Na čelu sa načelnikom Miloradom Jagodićem.

Brane Kušić je bio prinuđen da proda čuvenog Miška, jer više nije imao čime da ga hrani. Konjarstvom se svi oni bave isključivo iz ljubavi, jer ova djelatnost vlasnicima konja ne donosi nikakve prihode, samo troškove.

KO JE UNIŠTIO ERGELU “BORIKE”?

Tokom vlasničke transformacije preduzeća u Rogatici koncentrisano je desetak njih koja su se bavila poljoprivrednom proizvodnjom u agrokompleks “Agrokombinat”, rogatički pandan velikokladuškom “Agrokomercu”. Ušla je u njegov okvir čovena rogatička klaonica sa 7 prodajnih objekata po Baščaršiji i najelitnijim sarajevskim lokacijama, Poljoprivredno dobro “Borike”, fabrika slada, hoteli na Borikama i u Rogatici, desetine poslovnih prostora na glavnoj ulici u Rogatici, ovčarnik sa blizu 1.000 ovaca, ergela sa više stotina konja… knjigovodstvene vrijednosti preko 40 miliona maraka. Sve to tadašnji direktor preduzeća Milorad Jagodić privatizovao je sa svojim kompanjonima za manje od 300 hiljada KM, većim dijelom certifikatima.

Silno rogatičko bogatstvo netragom je nestalo i izgubilo se. U ovim krajevima u nezapamćenoj pljački “po zakonu” nestalo je ono što su stvarale generacije radnih ljudi i građana. Uključujući i ergelu konja “Borike” staru 125 godina.

Jagodić je prešao u fotelju direktora JP “Sjemeć”. Tu je, po dolasku na funkciju, zatekao 3 miliona maraka na računu preduzeća. Pri prelasku na funkciju poslanika u NSRS “Sjemeć” je ostavio sa praznim računom, a upućeni kažu da se poslovne knjige friziraju i da je realna finansijska dubioza preduzeća blizu 2 miliona maraka.

Na funkciji načelnika lokalne zajednice za tri godine Opštinu, koja ranije skoro da i nije imala kreditnog zaduženja, zadužio je za rekordnih 3,7 miliona, koliko budžet ove lokalne zajednice nije bio zadužen nikad u njenoj istoriji.

Kako saznajemo ove godine, u kojoj navršava 70 godina života, Jagodić se ponovo namjerava kandidovati za načelnika.

ISTOK

Komentariši