Eh sad u ovoj samoizolaciji od opasnog virusa CORONE meni došle u sjećanje ove ratne uspomene i poželio da mi je onaj ratni imunitet i ne bih se ja bojo ove CORONICE.
IMUNITET U RATU
Ratna 94 . Ja i moja žena Hida u Butmiru kod mog tetka Juse Gušića u maloj sobici. Na liniju idem u Donji Kotorac po tri dana i gledam sa straže one avione dolete na aerodrom istovare im po dvije-tri palete robe i odma uzlijeću bježi nazad iz ovog pakla a ja sebe zamišljam u onom avionu zbogom Bosno ode Fudo. A u glavi mi se vrti Hendina ratna pjesma “Piši mi brate …..”. U realnost me vrate pucnji po mojem rovu i fijukanje metaka. I nije mi linija teško padala . Čuvaš se i bio si sigurniji na liniji nego kad si kod kuće slobodan po tri dana jer onda moraš salijetati hranu drva i sve drugo potrebno za preživljavanje.
I onda mi stiže loša vijest iz Sarajeva da su mi bratić Ismir i njegova mama Jasmina zarazili se žuticom. Ja odmah se razletim po Butmiru nađem mladog sira i sirutke i još ponešto i u Sarajevo na Otoku u posjet mom Ismiru kojem su oca Mehu ubili u Rogatici dušmani a Ismir nije ni u školu pošo. Dobio sam savjete da ne prilazim oboljelim da ne bi žutica i na mene prešla. Jes vraga. Kad sam ja ušao u dnevni boravak i vidio Moje “Ime” kako leži u postelji onako užutio ja sam prišao zagrlio ga i poljubio da mu dam snage da se bori protiv te opake bolesti i nisam ni razmišljo i bojo se da će mi preći. I nije meni ništa bilo. A Ismir se izborio i prebolovo žuticu a njegova mama Jasmina i danas ima zdravstvene pisljedice jer kao i svaka majka je požrtvovano njegovala svoje dijete a sebe je tada zanemarila.
Objasnili su mi kasnije da borci u ratu imaju pojačani imunitet i da se teško razboljevaju.
Te iste godine u decembru mjesecu zapadne moju četu teren mjesec dana na Bjelašnicu i novu godinu 94-95 ću dočekati na vrh Proskoka u kamenom bunkeru. A prije toga mi došli pješke ispod Bjelašnice u pripremu za mjesec dana linije i ja odem doktoru COCI ĆOROVIĆU bataljonskom hećimu da probam kakvu poštedu dobiti . Iskrivio se ja ukočenih leđa i vrata i kažem ja da me svaka kost boli. A doktor COCO veli ” sad će mo mi odmah to rješiti. Evo ti ova tabletica i čaša vode odmah je popij ovde i izlijčit će mo te”. Popijem ja tableticu i u šator legnem kokanom bole me leđa. Domalo ja veseo razigran jedva čekam kad ću na liniju i bez imalo straha od borbe i zime. I tako ti ja tu novu godinu dočekah na Proskoku. Snijeg napado a oko našeg bunkera ga haman i nema jer vjetar šiba i odnese ga.
I tako 30 dana.
Na proljeće sam u Butmiru sreo doktora COCU i pito ga da mi da koju onu tableticu. Nije mi dao jer kako reče to se daje samo u posebnim specijalnim prilikama.
Eh sad u ovoj samoizolaciji od opasnog virusa CORONE meni došle u sjećanje ove ratne uspomene i poželio da mi je onaj ratni imunitet i ne bih se ja bojo ove CORONICE.
JA NISAM SAD NA PRVOJ LINIJI. SAD SU PRVI NA UDARU ZDRAVSTVENI RADNICI.
MEDICINSKE SESTRE DOKTORI VOZAČI HITNE POMOĆI LABORANTI ČISTAČICE I SVI KOJI RADE NA KLINIKAMA I DOMOVIMA ZDRAVLJA I BOGA MOLIM DA IM DA IMUNITET U OVOM BELAJU KO ŠTO JE MENI DAO U RATU .