Zvali smo je tako mi djeca a pravo ime joj je bilo Fatima. Zivila je u Vrbanju u maloj trosnoj kucici. Kad ono predjes most koji vodi u Vrbanje onda se s lijeve strane redaju kuce: starog Hasibage Delije, Avdage Krluca, Halimage Catica, Ismeta Curevca i onda dodje Špirkina kuca. Dalje uz mahalu dodje jos kuca Hajre Diva i gore zadnja malo odmaknuta od ceste kuca Omerage Vrazalice.
Š P I R K A
Zvali smo je tako mi djeca a pravo ime joj je bilo Fatima.
Zivila je u Vrbanju u maloj trosnoj kucici. Kad ono predjes most koji vodi u Vrbanje onda se s lijeve strane redaju kuce: starog Hasibage Delije, Avdage Krluca, Halimage Catica, Ismeta Curevca i onda dodje Špirkina kuca. Dalje uz mahalu dodje jos kuca Hajre Diva i gore zadnja malo odmaknuta od ceste kuca Omerage Vrazalice. O Omeragi i njegovim sinovima cu jednom mahsuz napisati jednu pricu ako Bog da. Dalje nastavlja sokak onako pokaldrmljen i obrasto trnjem sa obadvije strane gore koji par stotina metara u Pticijak. Nestaje u livade i onda se vide samo utabane staze kojima prolazi narod na svoja imanja i seljaci svojim kucama…
Špirka je zivila sama i onako stara ko paucak isla bi cesto nekome u mahalu podupiruci se starom tojagom. Najcesce je mescin isla kod Mine, majke Semsine i kod Hajre Plecuse, moje prve komsinice. Kuca joj je bila onako stara i ne odrzavana jer nije imo ko a i staru insanu se valjda nemili. Avlija je bila velika a iza i golema basca koja je zavravala gore u Pticijak. Jedan dio basce je bio zatravljen i po njemu su bila stabla Sljive. Bascu je uvijek neko sijo, vjerovatno Sulejmen Kikic jer pricalo se da mu je ona tetka, majkina sestra. Narod ko narod prico je svasta pa i kako je ne pazi i ceka kad ce umrijeti da bi naslijedio imanje. Špirka je bila dobro ostarila i obnevidila. Jedno joj je oko bilo bijelo od kako je ja pamtim. Mozda joj je to i bio razlog da se mozda nikad nije ni udala. Kazem mozda jer sam bio mali a i ne sjecam se da je imala ikog svog osim eto recimo Kikica. Da je imala gdje djece valjda bi se pricalo i valjda bi je nekad nekoo obislo. Mi djeca je se nismo bojali iako je izgledala zastrasujuce sa onim bijelim okom, povijena dobro onako staracki i sa onom tojagom kojom se podstapala polahko hodajuci. Ko neka zla starica iz bajke. Pomagali smo joj da predje preko mosta ako bi se nasli u blizini.
A onaj most preko Gracanice sto vodi u Vrbanje je uvijek bio provaljen. Provale ga prevoznici vozeci drva ili cumur nekome. Neko bi ga malo zakrpi do sledece ture i opet rupe na njemu. Kroz te rupe i razreze izmedju greda bi mi virili i gledali potocne pastrmke koje su se krile u vodi ispod mosta…
Jedne prilike u sumrak je naisla Špirka i nevidjevsi onu rupu propala pod most u vodu. Srece neko je je ubrzo pronaso cuvsi njene tihe jauke. Izvadio ju je i na srecu dobro je prosla, moze se reci. Koliko se sjecam samo joj je bila zamotana ruka a moguce je da je je bila slomila ali moglo je biti puno gore. Ipak sucur Allahu mogla je i dalje hodati i odlaziti kod svojih kona da ne bude cijelo vrijeme onako usamljena.
Cesto bi nasa mama, a i druge komsinice, poslije rucka naspi hrane u serpicu stavi komad hljeba i posalji nas da odnesemo Fatimi. Mi smo znali da mama misli na Špirku. Negdje u to vrijeme se prodavala vegeta u onim serpicama i narodu dobro doslo pretreses vegetu a ostane ti dobra serpica od jedno litar sa poklopcom. Mi bi dodji pred avliju, odgurni one stare vratnice od okoraka, udji u avliju i vikni Fatimaaa. Ona bi se javi i izadji na verandu. Nekad ako je hasta lezala samo bi nam reci svojim umornim i starackim glasom da ostavimo na verandi a da uzmemo drugu praznu serpicu. I sad ko da cujem njen glas a proso je sijaset godina. Uvijek je bilo macki oko njene kuce jer ih je hranila Špirka a i cinile su joj razonodu u njenoj osami.
Dozivila je duboku starost i umrla isto onako tiho kako je i zivila.
Da je dragi Allah obraduje lijepim dzennetom a mi joj proucimo Fatihu…..