Bjeg od užine!

Kada sam krenuo u školu sva su djeca dobijala užinu. Bile su to rane 60. Vjera je bila oficijalno mrtva, ali za nas ne. U našoj kući klanjalo se i postilo uvijek. Tog ramazana zapostim, sedam mi godina.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Bjeg od užine!

 

Kada sam bio mali, nekih 5-6 godina sam imao, počeo sam postiti.

 

Nekada, slažem materi da kalemim, a ja zapravo cijeli dan ispostim. Mom ocu vjera i Bog su bili sve, svako mjesto i prvo i stotinu i prvo.

 

Radio je svoju zemlju, izlazio u selo samo na džumu.

-Dosta od mene, rekao bi, zemlja i hajvani daju insanu mira,

sabereš svoje misli i sebe. A kad si među narodom, odmah ili si slagao ili ogovorio.

 

Kada sam krenuo u školu sva su djeca dobijala užinu.

Bile su to rane 60.

Vjera je bila oficijalno mrtva, ali za nas ne.

U našoj kući klanjalo se i postilo uvijek.

Tog ramazana zapostim, sedam mi godina.

Učitelj dijeli užinu.

-Ja, danas ne mogu, nisam gladan,reknem.

-Jesti se mora,ti si mali treba da porasteš, insistira učitelj.

-On posti, reče neko od djece.

-Kako? Sad onda moraš pojesti!

 

Istrčim iz škole i koliko me noge nose ocu u njivu.

-Od čega bježiš?!

-Od užine!

Učitelj se uhvatio trka za mnom.

Ugleda mog oca, u šalvarama, krupan i mrk.

Na glavi mu bjelokapa, a za pasom kama, nosio je uvijek u njivi.

-Ah, Idrize,

ja zaboravio da ste vi muslimani.

Pravi muslimani.

 

Galib Alic

Komentariši