Upravo je iz štampe izašla knjiga ”Vjera je istina” našeg Adnana Akšamije Dade. Možda je za nekoga iznenađenje ali za one koji poznaju Adnana to i nije. U razgovoru sa njim reče mi da je jednostavno ovo morao napisati, morao je ovo prenijeti na papir, prenijeti u knjigu. Knjigu je napisao za svoju dušu ali je nesebično preporučuje svima.
PREDSTAVLJAMO:
Knjiga ”Vjera je istina” našeg Adnana Akšamije Dade
Upravo je iz štampe izašla knjiga ”Vjera je istina” našeg Adnana Akšamije Dade. Možda je za nekoga iznenađenje ali za one koji poznaju Adnana to i nije. U razgovoru sa njim reče mi da je jednostavno ovo morao napisati, morao je ovo prenijeti na papir, prenijeti u knjigu. Knjigu je napisao za svoju dušu ali je nesebično preporučuje svima.
Po njemu knjiga je kritički osvrt na ono što mi danas nazivamo naukom, uključujući i religiju iz koje je ona proizišla. Za razliku od dosadašnje prakse po kojoj se navode ajeti Kur’ana a zatim izlaže njihovo tumačenje, Adnan ajete Kur’ana navodi kao potvrdu onoga o čemu piše ili kao opomenu. Knjiga je, s jedne strane, poziv ljudima da se odreknu svih vidova ega s kojima su se identifikovali (individulnih ili kolektivnih) i, preko toga, ponovo postanu jedino sto jesu, čovjek kao smirena duša. A, s druge strane, predstavlja potvrdu da je jedini ispravni nauk onaj koji nam daruje Bog, bilo kroz objavu ili preko čulnih data.
Knjiga je odštampana i vjerovatno će to biti distribuirana u knjižare „Svjetlost“.
I našeg Adnana kao i mnoge druge je u mnogim planovima omela ova situacija s korona virusom i sa mjerama koje ona prouzrokuje. Tako je sprječila Adnana da napravi prezentaciju svoje knjige, ali će se i to ako Bog da brzo riješiti. Knjiga je štampana u tiražu od 1000 primjeraka i moći će se kupiti najvjerovatnije po cijeni od 15 KM u knjižarama Svjetlosti.
Izdavač je Dobra knjiga, recenzent: Mustafa ef. Spahić, lektor: Velida Tinjak, korektura: Samra Akšamija, dizajn: Velija Hasanbegović, štamparija: Dobra knjiga, tiraž: 1000 primjeraka, cijena knjige: 15 KM.
Na ovome Dado sigurno neće stati jer poslije prve knjige dolazi i druga ako Bog da. Sada je cilj knjigu prezentirati putem interneta, putem tiskane štampe, putem tv i radio stanica, ako Bog da i putem prezentacije kada se za to stvore uslovi. Cilje je od prodatih knjiga vratiti pozajmljeno a ostalo uložiti u drugu knjigu koja je već spremna…..
Strukturalno gledano, ova izuzetno izazovna, zahtjevna i interesantna knjiga sastoji se iz Predgovora i pet poglavlja i to: 1) Nauka i njeno poimanje istine; 2) Ideološki korijeni moderne nauke; 3) Nauka kao drevna ezoterija; 4) Srednji put; 5) Kamen koji su odbacili graditelji.
Knjiga je napisana na visokom znanstveno-teorijskom nivou sa svim pojmovnim instrumentarijem i znanstvenom akribijom. Rijetki su Bošnjaci koji se upuštaju u ovako složene i zahtjevne teme. Time je knjiga dragocjenija.
RECENZIJA Mustafa ef. Spahić
Recenzija knjige Vjera je Istina, Adnana Akšamije
Povijest svakog naroda, društvene grupe, zajednice i društva je svjedočanstvo jedne nepobitne, neizmjenjive i nezamjenjive Istine, približavanje ili udaljavanje od Boga, odnosno sticanje Božije milosti i zadovoljstva ili srdžbe i nezadovoljstva. Događaji svjetske povijesti kroz pojedinca-lidera, nisu razvijanje i rasprostiranje svjetskog duha u vremenu i prostoru i neumitno kretanja ka slobodi, od dječijeg doba u kome je slobodan samo pojedinac preko mladalačkog doba u kome su slobodne samo grupe i elite, do zrelog doba u kome se duh objektivizira u naciju i u kome su svi slobodni, (Hegel) niti je to samo neprestani i neumitni zakon razvoja materijalnih proizvodnih snaga iz kojih se razvijaju materijalni, proizvodni i produkcioni odnosi kao bitni i temeljni, niti je to samo izvana neprestani progres, izražen i iskazan kroz civilizaciju kao ospoljenu, realiziranu i materijaliziranu znanost (gdje je regres kroz strašne ratove, nezaposlenost, bijedu, siromaštvo, pitanje i problem ekologije), nego se bit povijesti sastoji, na pravi način, u ispunjenju Emaneta – Hilafetullahi, da čovjek i ljudi kao jedina svjesna, savjesna, razumna, umna, pameću i maštom obdarena, određeno slobodna, ravnopravna i različita, a slična bića ispune misiju Božijeg povjeritelja na Zemlji.
U okviru univerzalne, neizmjenjive i nezamjenjive Allahove pravde, reda i poretka, na temelju Istine u Vjeri objavljenoj i u okviru slobode, savjesti i svijesti, svakom čovjeku i zajednici data je ista i ravnopravna mogućnost da vjeruje, da bude moralan, dobra djela čini putem objava i slijeđenjem poslanika svoju od Boga podarenu misiju ispuni. Niko na svijetu ne može čovjeka spasiti i uvesti u Džennet, osim on sam sebe, niti ga svi narodi i vojni paktovi svijeta mogu spasiti od Džehennema, ukoliko ne vjeruje i neoprostiva djela čini. Pošto se ljudske pojave – Šerijatullah nikada ne mogu svesti samo na prirodne pojave – Sunnetullah, to se one nikada ne mogu uhvatiti i obuhvatiti matematičkim formulacijama, niti se mogu provjeravati eksperimentom u laboratoriji (na čemu insistiraju pozitivisti, logičari i scijentisti, a niti su ljudi životinje koje se isključivo uče i dolaze do spoznaje samo na vlastitom iskustvu i primjeru ili totalnoj dresuri – pitbulstvu, to Stvoritelj u okviru Svoje svemilosti i sveznanja navodi primjere prošlih nestalih i uništenih naroda: Nuhova, Ibrahimova, Lutova, Ada, Semuda, Medjena, Eike, Ressa, Irema, Hidžra i Tubaa koji nisu vjerovali, odbacivali su svaku i sve objave, nisu slijedili poslanike i vjerovjesnike i nisu se držali Božijih prirodnih – Sunnetullah ni Božijih za zajednice – Šerijatullah, ni moralno-etičkih za pojedince zakona, ni kulturnih oblika ni običajno-pozitivnih zakona i etabliranih tradicija i za to su platili surovu i strašnu cijenu:
„Vi ste kaoi oni prije vas! Oni su jači od vas bili i više su blaga i djece imali i slatkim životom su živjeli, a i vi slatkim životom živite isto onako kao što su oni prije vas živjeli i vi se upuštate u nevaljaštine kao što su se i oni upuštali. To su ona čija će djela biti poništena i na ovom i na onom svijetu, njima samo propast prestoji. Zar do njih sadašnjih nije doprla vijest o onim generacijama i narodima prije njih: o narodu Nuhovu i o Adu, i o Semudu, i o narodu Ibrahimovu, i o stanovnicima Medjena i onima čija su naselja izvrnuta? Poslanici njihovi su im jasne dokaze donosili i Allah im nije učinio nikakvu nepravdu i nasilje, nego su to sve oni sami sebi nanijeli“
(Et- Tevbe, 69. i 70.)
U tekstu „Najopasnije doba za našu planetu“, pred smrt fizičar i matematičar Stephen Hawking je između ostalog napisao: „Za mene uistinu zabrinavajući aspekt ovoga jeste da danas više nego ikada u historiji naša vrsta treba da je zajedno (to je moguće samo u okviru tevhida, a ne izvanjske opasnosti). Suočavamo se sa ogromnim okolišnim izazovima: klimatske promjene, proizvodnja hrane, prenapučenost (neravnomjernost i pretjeranost u svemu) istrebljenje drugih vrsta (a zaboravljamo da je narod Semuda uništen zato jer je iz prkosa i bez razloga zaklao devu) epidemije, zagađenje okeana. Sve zajedno, ovo su podsjetnici da smo u najopasnijem trenutku razvoja čovječanstva. Danas imamo tehnologiju da uništimo planetu na kojoj živimo, ali još nismo razvili metode da pobjegnemo sa nje.“
U istom tekstu autor zapaža i beizlazne socijalne anomalije i aporije: „Internet i platforme koje to omogućavaju pružaju malim grupama pojedinaca šansu da prave ogromne profite, pri čemu zapošljavaju jako mali broj ljudi. Ovo je neizbježno, ovo je napredak, ali je isto tako i destruktivno u socijalnom smislu. Ovo moramo da stavimo u ravan sa finansijskim krahom, što nam je dalo do znanja da mali broj ljudi koji rade u finansijskom sektoru može da zgrne velike nagrade, dok mi ostali participiramo u njihovom uspjehu i plaćamo račune kada pretjeraju u svojoj pohlepi (gramzivosti i beskrupuloznosti). Kada se sve sabere, živimo u svijetu sve veće, nipošto manje, finansijske nejednakosti, u kojoj mnogi ljudi mogu da budu svjesni ne samo da njihov vlastiti standard, već i mogućnost da zarade uopšte za život nestaje.“ Prije toga, William Carlos Willims je kratko i jasno primijetio: „Čovjek je do sada preživio zato što je bio prevelika neznalica. Sada kada može mnoga znanja da ostvari, on mora da ih promijeni ili da pogine.“ Srčiku i bit problema i odnosa u životu naslutio je pjesnik Thomas Eliote u pjesmi „Stijena“ 1934. godine: „Gdje je život koji smo izgubili u življenju (uživanju i iživljavanju)? Gdje je mudrost koju smo izgubili u znanju? Gdje je znanje koje smo izgubili u informacijama? Ciklusi neba dvadeset vijekova udaljavaju nas od Boga i približavaju prašini.“ Zato je u pravu Roger (Redža) Garaudy kada kaže: „Kada poslanici i vjerovjesnici ne bi bili uzori ljudima u vjeri, životu i ponašanju, čovječanstvo bi izgubilo svaku nadu.“
Zato mi ljudsku povijest i ne razumijevamo drugačije nego kao ljudske reakcije u vremenu i prostoru na Božije poslanike i poruke koje su oni od Allaha preko objava ljudima dostavljali. Jedna od takvih, iskrenih i plemenitih reakcija jeste i knjiga Adnana Akšamije, Vjera je Istina. Samo Vjera čija je esencija Istina, što je tema i izazov naslovljene knjige, preko svojih unikata daje sadržaj, vrijednosti, principe, načela, krijeposti, vrline, značaj, značenje, smisao i cilj- teleolos, a nauka utemeljena na, od Allaha darovanim osjetilima, razumu, umu, svijesti i pameti, čovjeku preko civilizacije daje sredstva, tehniku, tehnologiju, korist i izvanjsko olakšanje života. Kroz svu knjigu od početka do kraja, citirajući stotine ajeta, autor zastupa ispravan i vjerodostojan stav da svi organi, mašta, osjetila, razum i um preko kojih čovjek i ljudi upoznaju vanjski svijet i stvarnost su čovjeku i ljudima od Allaha podareni, a i sve što u vanjskim svjetovima na zemlji i u svemiru postoji samo je od Allaha stvoreno: „To je sve samo Allahovo stvaranje i djelo, a pokažite Mi šta su drugi, mimo Njega stvorili? Ništa! Mnogobošci su u pravoj zabludi.“ (Lukman, 11). Dakle, i onaj koji saznaje i sve pomoću čega saznaje i sve što saznaje na zemlji i u svemiru samo je od Allaha stvoreno. Dva su principa Allahovog stvaranja: bi halkillah – materijalni, vidljivi, dostupni- zahiren, svjetovi i bi emrillah – gajb, nevidljivi i transcendentalni svjetovi.
„Ova knjiga u koju nema nikakve sumnje, uputstvo je svima onima koji se budu Allaha bojali i onima koji u nevidljivi svijet budu vjerovali.“
(El-Bekare, 1,2,3.)
U samom čovjeku, kao ni u jednom drugom stvorenju su tri sloja: đism- tijelo i nefs- egzistencijalna duša koji su stvoreni i koji griješe i ruh – duh koji Allah preko meleka udahnjuje u čovjeka i koji ne griješi i koji ne umire nego se povlači iz tijela. Četiri su manifestacije ruha u čovjeku: savjest, stid, sjećanje i san.
„Pitaju te o Ruhu. Kaži: Ruh Duh je Emr- Stvar Gospodara moga, a vama je dato malo od znanja da možete saznati.“
(El-Isra,85) Vijekovima su se i hiljadama godina materijalisti i ateisti smijali i izrugivali im se zato što vjeruju u gajb – istine i svjetove: ruh, meleke, ahiret- eshatologiju, sudbinu, šejtane, Džennet, a prema posljednjim znanstvenim saznanjima u fizici univerzum ili svemir se sastoji od 69% tamne energije, 26% tamne materije i svega 5% materije, kakvu poznajemo i kakvu smo u školama kao jedinu učili. Vjernici na sve to kažu Allahu e’alemu- Allah najbolje zna.
U prilog knjige koja ne rastavlja i ne suprostavlja Stvoritelja i čovjeka i sve njegove organe, kojima saznaje i svijet koji spoznaje bitno je navesti osnovne planove Kur’ana: metafizički, antropološki i moralno-etički: „Po kur’anskim motivima, Bog se predočava u tri aspekta. Najprije je On Stvoritelj i Sudac. Prva sureta izričito govore da ima neograničenu moć nad stvorenjima, a svojstva su mu: vrhovni vladar i sudac. Bog je zatim određen kao jedini i Jedan u samom sebi. U toj bitnoj suprotnosti spram paganizma Bog je, u odnosu na čovjeka, jedino Božanstvo- Vahid, a u samom sebi jedan je u svojoj Božijoj naravi- Ehad. Oba se ova imena obuhvaćaju u jedinstvu- Tevhid i njegovoj apsolutnoj transcedenciji. Bog je u trećem aspektu, Svemoćan i Milostiv, što su dva momenta nedohvatne tajne, a izražavaju Njegovu aktivno- tvoračku poziciju i dobrostivo-uslužnu brigu za čovjeka. Kur’anski nauk o Bogu je jasan. On se prikazuje jedinstvenim, transcedentnim, samoopstojnim, apsolutnim, savršenim, nedosežnim i milostivim. Spoznaja o Njemu može se postići samo preko Njegove riječi (u Objavi) i imena (Esmaul-husna, kojih je 99), svojstava i djela što ih On sam otkvira.“ (Nerkez Smailagić, Uvod u Kur’an, str. XXIV i XXV).
Svaka kur’anska riječ je Istina i sadržaj vjere Islama. U Kur’anu su sadržana sva Allahova imena i sva Allahova svojstva: Sifati zatijje i Sifati subutijje. Ta svojstva su: 1) Bog ima i postoji- Vudžud; 2) Bog je jedan- Vahdanijjet; 3) Bog je oduvijek jer nije postao- Kidem; 4) Bog je zauvijek jer Ga neće nikada nestati- Beka; 5) Bog nije nikome i ničemu sličan- Muhalefetun lil- havadisi; 6) Bog sam o Sebi opstoji jer nije ni o kome ovisan- Kijamun bi nefsihi; 7) Bog živi svojim vječitim životom- Hajat; 8) Bog sve zna- Ilm; 9) Bog sve čuje- Sem; 10) Bog sve vidi- Besar; 11) Bog sve Svojom voljom čini- Iradet; 12) Bog je svemoćan- Kudret; 13) Bog govori svojim Božanskim govorom- Kelam; 14) Bog sve stvara, uzdržavai rastvara- Tekvin.
Vlastito i najviše Božije ime- Ismu Azam je Allah dž.š. „Kur’ansko izlaganje posvećeno je zapravo utemeljenju nauka kojem je vrhovno načelo i svrha Bog. On se određuje Zadnjim Bitkom ili Istinom, Samoopostojan je, Sveprožimajući, Vječiti, Apsolutna realnost. On prethodi svemu i Ono je što ostaje iza svega. Vidi sve, Tajan je i zna svaku stvar. Kako je Bog metaempirički Bitak (Es-Samed), On je nedostižan ljudima koji su ograničeni svojim osjetilima (i svim spoznajnim u njima organima). On je, stoga, iznad svakog poimanja. Njegova transcendencija izvodi se i iz toga što je On s one strane ograničenja vremena, prostora osjetilne egzistencije svijeta: ,On im, naime, prethodi. Ali je također imenantan dušama- anfus i red koji prožima prostor i vrijeme- afak.’ Prava priroda Božija ne može se uopće spoznati.“
(Nerkez Smailagić, Uvod u Kur’an, str. XXI)
Poslije metafizičkog slijedi i antropološki plan Kur’ana: „Odmah pada u oči da kur’anska antropologija polazi od integralnog čovjeka njegov prauzor će se kasnije u profetologiji, osobito gnoističkoj odrediti izrazom savršen čovjek- insanu kamilia odnosnit će se na predvječna zbivanja u nebeskom Pleromu, čiju će zemaljsku epifaniju tvoriti sam Poslanik. Taj integralni lik čovjeka, kojeg idealno predstavlja Poslanik, nije statička kategorija. On je, upravo obrnuto, zamišljen kao ostvarenje jer mora biti djelo potpunog ispunjenja čovjekovog života. Cjelokupna njegova zemaljska egistencija prostor je na kojem se to djelo mora esencijalno postići. Eshatološki ishod, pozitivan (nagrada) ili negativan (kazna), posljedica je čovjekovih djela na ovom svijetu, premda je Božija volja apsolutna, te On može i mijenjati čovjekov onostrani usud. Kur’an, prema tome, postavlja čovjeka u jednom bitnom razvoju i od njegovog empiričnog „jest“ do spoznaje Svrhe i Istine. Čovjekov život, tada, nije puko trajanje ili briga za svakodnevnost, nego je unutrašnji zadatak duhovnog i moralnog samoosvješćivanja. Apsolutno se sigurno ne može doseći, ali čovjekova je dužnost stalno mu stremiti, čistim srcem i valjanim djelima, duhovnim znanjem i unutrašnjom intuicijom. Zbog toga je Ruh-Duh postao najviša oznaka čovječijeg bića. Jer on je duhovni princip čovjeka, ukupnost njegovih intelektualnih i moralnih sposobnosti koje su, na neobičan način, povezane i upućene na svijet Božanskog. Tjelesno, materijalno, osjetilno, nije bilo time poreknuto ni u svojoj zbilji ni u svome značenju. On je samo nedovoljno za čovjekovu zadaću i svrhu, smisao, razinu i dostojanstvo. Put njegova razvoja, njegova bivanja čovjekom, kreće se linijom oslobađanja od materijalnog i tjelesno- osjetilnog, njegova nadmašivanja ka duhovno-moralnoj tematizaciji Apsolutnog svijeta, samoga sebe. U tom se krije duhovni smisao antropološkog plana Kur’ana i čovjekov život je zadatak, a ne svakodnevno bivanje, to je zadatak čovjeka da se ostvari i u onom što ga određuje čovjekom: stičući svijest o sebi i Svrsi i Istini života. Namjenjujući čovjeku visoku duhovnu i moralnu zadaću, kojoj relacija s Bogom predstavlja mjerilo, Kur’an je čovjekov cilj odredio kao asimilaciju Božijih svojstava života, vječnosti, jedinstva, moći, istine, pravde, ljubavi i dobrote. Život je samo Božiji dar. On oživljuje i usmrćuje. Moralni zakoni, što ih Kur’an objavljuje uzdižu čovjeka na razinu života i taj život čine smislenim i lijepim. Logičnije, tada zahtjev ili norma da se živi u saglasnosti sa njima, što podsjeća na stoički ideal življenja u suglasnosti s prirodom. Kur’an je pridao veoma veliko značenje zemaljskoj egzistenciji čovjeka. Ona nije potpuni život, ali je pravo mjesto na kojem se čovjek mora izboriti za svoju svrhu i istinu. Zemaljski život nije zalud stvroren i nije lišen smisla. Ali je on dat u jednom kontekstu višeg ili pravog života. Zemaljski život je čovjekovo boravište i počinak. Ali su njegovi užici maleni u usporedbi sa vječnim životom, jer je ovaj najbolji i najtrajniji, lijepo boravište i dom stalnog boravka. Socijalna strana čovjeka neobično je značajan faktor za ideal pravog života. Islam je po svojoj biti individualni čin srca, ali je on intencionalan na kolektivnu sudbinu čovjeka. Iz Kur’ana se da izvesti dokaz da ideal pravog života pojedinca, tj. života sa smislom zrači svoju vrijednost za sve druge.“
(Nerkez Smailagić, Uvod u Kur’an, str. XXXVIII i XXXIX)
Preko socijalnog plana stigli smo do moralno-etičkog plana u Kur’anu: „Etički plan Kur’ana sastavni je dio njegovog metafizičkog i antropološkog plana. Etika se pokazuje u svim svojim aspektima, normi i svrsi, praktičnom teologijom. Objavljujući Boga, koji je Istina i Dobrota, Kur’an ne razdvaja duhovno od moralnog, svijest od volje. Etika samo primjenjuje Poruku na svijet čovjekovih djela. Ali se s njom, na nov način, određuje odnos društva i čovjeka. Antropologija je ustvrdila i obrazložila položaj čovjeka u svijetu, njegovu svrhu i namjenu. Etika je, razvijajući njene stavove, konkretizirala elemente, mjerila i vrednote njegova realnog življenja. Kur’anska etika program je moralne revolucije čovjeka i društva. Ona je, na prvom mjestu, snažno afirmirala ličnost budući da ju je ne samo visoko uzdigla, nego joj je i namijenila najvišu zadaću. Čovjekova dužnost je – a njemu su po Kur’anu podložne sve stvorene stvari i bića – promijeniti svijet time što ga čini valjanim. Činiti dobra, a sprječavati zla djela – najviši je princip kur’anske moralne revolucije. Iz njega se izvodi cijeli jedan kodeks pravila svakidašnjeg života, koji zahvaća cjelinu moralnog i stvarnog života islamskog čovjeka: obitelj, pravo, prijateljstvo, bogoslužje, državu, zajednicu, znanost, umjetnost. Ali kroz cijeli taj kodeks i svo njegovo oživotvorenje provijava temeljna, duhovna svrha Kur’ana- da Dobro može trijumfovati nad Zlom samo ako se čovjek osjeća, živi i vlada po njegovim principima, propisima i uputima. Tako se postiže transcendentna visina etike i tako se red ličnosti čovjeka organski i nerazdvojno povezuje sa redom kozmosa, kojima je oboma Bog i Njegova apsolutna volja najviša smisaona i moralna sinteza. Koliki je to bio krupan korak naprijed u odnosu na krvno-srodnički tribalizam, jedva je potrebno naglasiti.“
(Nerkez Smailagić, Uvod u Kur’an, str. XLII)
Vratimo se knjizi Adnana Akšamije, koja je u ljudskim granicama, pisana u okviru navedenih kur’anskih planova. U potpunosti se slažem sa autorom koji na prvoj stranici predgovora piše: „Cilj ove knjige nije da otkrije novu i njego do sada nepoznatu istinu, s obzirom da je ona čovjeku ne samo davno razotkrivena i nego mu se ona, preko različitih vidova doživljenog osjetilnog iskustva, koji su nam kod naučnika poznatiji pod nazivom prirodne pojave, periodično i konstantno, iznova ponovo razotkriva od strane Onoga koji jedino ima moć da upravlja čulima preko kojih su ona stvorena (meleci u islamu). Njen cilj je da ga, kao prvo, opomene na pogubnost njegove vezanosti, kako za vlastitu individualnu svijest, tako i za kolektivnu svijest ljudske zajednice (kao odvojene i samostane entitete u odnosu na Stvoritelja i od Njega stvorene svjetove kao znamenja i nepobitna svjedočanstva Njegovog stvaranja i održavanja) s kojom se identifikovao: mit, religija, ideologija, nacija itd. Konkretnije rečeno, na pogubnost njegove vezanosti za kroz – ljudski um stvorene (umišljene- emanij) misaone, mentalne modele (misli, ideje, pretpostavke- zann, itd), koji su u učenjima drevnih naroda pogrešno proglašeni jedinim pravim saznanjem – istinom“.
Nauka i civilizacija odvojeni i suprostavljeni vjeri i etici nisu nikada čovjeku i ljudima i narodima određivale i trasirale pravi put i smisao života, nego su samo davale tehniku, izvanjsku moć i sredstva života. Sa stajališta islama, nema i nikada neće biti nauke koja počiva mimo i protiv Boga, a da istovremeno nije i protiv života, svijeta, prirode, čovjeka i ljudi.
Vjera na temelju Objave kroz Istinu, Etiku i poslaničko-vjerovjesničku praksu daje sadržaj, određuje smisao i cilj života. Da bi u punom i pravom smislu nauka bila za svijet, za život, za čovjeka, za ljude, ona treba biti u ime Boga, a u korist svih ljudi. Strukturalno gledano, ova izuzetno izazovna, zahtjevna i interesantna knjiga sastoji se iz Predgovora i pet poglavlja i to: 1) Nauka i njeno poimanje istine; 2) Ideološki korijeni moderne nauke; 3) Nauka kao drevna ezoterija; 4) Srednji put; 5) Kamen koji su odbacili graditelji.
Knjiga je napisana na visokom znanstveno-teorijskom nivou sa svim pojmovnim instrumentarijem i znanstvenom akribijom. Rijetki su Bošnjaci koji se upuštaju u ovako složene i zahtjevne teme. Time je knjiga dragocjenija. Draga srca i smirene duše preporučujem je za štampanje. Pošto su riječi značenja, a definicije konvencije, preporučio bih autoru da sve navedene riječi, termine, pojmove i definicije u fusnotama na kraju knjige navede kao rječnik nepoznatih riječi. Bila bi velika korist za preglednost i upotpunjenje knjige.