Direktnim izvršiocima ratnih zločina na području općine Rogatica do sada je izrečena kazna od 57 godina zatvora. Sve ih je izrekao Sud BiH, osudivši kroz pet osuđujućih presuda pet pripadnika VRS-a i MUP-a RS-a. Na optuženičkoj klupi sjede još peterica, jedan je u bijegu, a 18 osumnjičenih upisano je na “hašku listu”
KAD PRAVDA DOĐE U ROGATICU
Direktnim izvršiocima ratnih zločina na području općine Rogatica do sada je izrečena kazna od 57 godina zatvora. Sve ih je izrekao Sud BiH, osudivši kroz pet osuđujućih presuda pet pripadnika VRS-a i MUP-a RS-a. Na optuženičkoj klupi sjede još peterica, jedan je u bijegu, a 18 osumnjičenih upisano je na “hašku listu”
Piše: Izet PERVIZ
Politički vrh RS-a u Hagu osuđen je i za ratne zločine počinjene u općini Rogatica: predsjednik Radovan Karadžić na doživotni zatvor, potpredsjednica Biljana Plavšić na 11 i predsjednik Narodne skupštine Momčilo Krajišnik na 20 godina.
Otvorimo začas presudu Momčilu Krajišniku. U tački 678 presude Krajišniku navodi se kako su “srpske snage – koje su uključivale VRS, Kušićeve ljude i dobrovoljce – počevši od 22. maja sedam dana granatirale, a na kraju i zauzele grad Rogaticu i okolna sela. Otpor im je pružilo samo pedesetak Muslimana s lakim naoružanjem. Nakon granatiranja, Srbi su Muslimanima naredili da se okupe na centralnom gradskom trgu”. Okupilo se od 2.500 do 3.000 ljudi. Većinu su zatvorili u srednju školu “Veljko Vlahović”. Tačka 679 završava rečenicama: “Srpski vojnici, policajci, pripadnici paravojnih i specijalnih jedinica ispitivali su Muslimane koji su u toj srednjoj školi bili zatočeni i do tri i po mjeseca. Stražari su tukli, silovali i mučili zatočene Muslimane. U nekoliko prilika u periodu od juna do septembra 1992. neke zatočene muškarce su izveli i ubili”. U tački 681 presude piše da je “ukupno 28 Muslimana, koji su se predali Srbima nakon što je grad u maju granatiran, odvedeno na područje sela Duljevića, gdje ih je Kušićeva paravojna jedinica koristila kao živi štit i gdje je njih 24 poginulo”. U presudi je nabrojano šest zatvoreničkih objekata: Srednja škola “Sladara”, poljoprivredno dobro “Rogatica”, škola u Rogatici, Crkveni dom i ergela konja na Borikama.
Direktni izvršitelji
Direktnim izvršiocima ratnih zločina na području općine Rogatica do sada je izrečena kazna od 57 godina zatvora. Sve ih je izrekao Sud BiH, osudivši kroz pet osuđujućih presuda pet pripadnika VRS-a i MUP-a RS-a. Dragoje Paunović osuđen je na 20 godina. Kao pripadnik VRS-a, 15. augusta 1992. naredio je da se 27 civila dovezenih iz logora “Rasadnik” u selo Duljevac vodi u “živi štit” na kotu Jačen. Tada su ranjeni Hamdija Jašarević i Mustafa Tanković. Kada su vraćeni iz “živog štita”, Paunović je naredio vojnicima da pucaju na njih, a i sam je otvorio paljbu iz puške. Ubijeni su: Edis Ćatić, Midhat Ćatić, Sulejman Kazić, Nedžad Kazić, Fuad Kazić, Asim Kapo, Besim Kurtćehajić, Mujo Pašić, Mesud Pašić, Derviš Pašić, Faruk Isaković, Šukrija Omeragić, Fuad Šetić, Osman Solak, Zajko Salihović, Hamdija Jašarević, Husein Jašarević, Sulejman Jašarević, Mehmed Delija, Mustafa Tanković, Halil Halilović te dječaci Mevludin Ćatić, Vahidin Ćatić i Eldin Hodžić, a preživjeli su Ago Kapo, dječak Armin Baždan i svjedok “A”. Presuda Dragoju Paunoviću pravosnažna je od 27. oktobra 2006. godine.
Za sudjelovanje u ovom zločinu oglašen je krivim i Radislav Ljubinac. Osuđen je na 10 godina. Dokazano je i da je 3. i 4. augusta 1992. godine učestvovao u preseljenju žena i djece i preostalih muškaraca iz Seljana u logor u SC “Veljko Vlahović”, a 5. augusta u preseljenju žena i djece koji su odvojeni od muškaraca u SC “Veljko Vlahović” te odvedeni na Hrešu iznad Sarajeva. Od juna do augusta 1992. u više navrata je tukao civile zatočene u “Rasadniku”. Presuda je pravosnažna od 23. oktobra 2007.
Milisav Ikonić osuđen je na 9 godina. Kao pripadnik MUP-a RS-a, on je neutvrđenog dana u junu 1992. ženu bošnjačke nacionalnosti, koja je bila zatvorena u Srednjoškolskom centru, odveo u privatni stan i silovao, a onda je sve to ponavljao narednih šest dana. S njim na optužnici bio je i Zoran Ilić, ali je on oslobođen optužbe da je 20. juna 1992. u stanu u zgradi “Tekija” silovao ženu bošnjačke nacionalnosti koju su nepoznate osobe dovele iz Crkvenog doma. Sud je utvrdio da je ona silovana, ali nije mogao bez sumnje ustanoviti da je Ilić počinitelj tog zločina. S njima na optužnici bio je i Dragan Lubarda, ali je njegov predmet izdvojen iz ove optužnice zbog bolesti. Dragan Lubarda je u međuvremenu preminuo, te je 15. januara 2018. postupak protiv njega obustavljen.
Zdravko Lubarda osuđen je na 6 godina. Kao pripadnik VRS-a od kraja maja 1992. do kraja 1993. učestvovao je u progonu i hapšenju bošnjačkog civilnog stanovništva u općini Rogatica. Lubarda je oslobođen optužbi da je odgovoran za nasilni nestanak Midhata Akšamije 24. maja 1992. godine. S Ozrenom Planojevićem oslobođen je odgovornosti za nestanak nekoliko civila bošnjačke nacionalnosti koji su uhapšeni u crkvenom dvorištu, te im se otad gubi svaki trag. I na optužnici s njima bio je Dragan Lubarda, ali je i ovdje predmet protiv njega izdvojen. Presuda Lubardi pravosnažna je od 23. augusta 2019. godine.
Stojan Perković priznao je krivicu. Osuđen je na 12 godina. Nekadašnji komandir čete VRS-a u mjestu Lađevine priznao je da je, u širokom i sistematičnom napadu usmjerenom na nesrpsko stanovništvo Rogatice i okoline, 1992. godine sudjelovao u ubistvima, premlaćivanjima, progonu i nezakonitom hapšenju civila u selima Surovi, Mesići i Varošište, te u silovanju jedne ženske osobe. U junu 1992. godine, pošto su mještani Surove predali oružje, maltretirao ih je i tukao, a Amira Makaša, Rušida Makaša i Rifeta Ajanovića poveo prema selu Lađevine, otkad im se gubi svaki trag. Nakon toga su svi napustili selo, osim Razije Makaš, koja je nestala, i Almase Golić i Šaćire Grabovica, njih su ubili neidentificirani vojnici Perkovićeve jedinice. U junu 1992. u štalu u selu Lađevina zatočio je Nuriju Kujovića i Mehmeda Bajovića, izvodio ih i surovo tukao. Dana 14. augusta 1992. u selu Kosova, s Rajkom Kušićem i još nekim pripadnicima VRS-a, zatvorio je civile u garažu, izvodio ih i tukao, a Šefika Hurku tjerao da jede metke kalibra 7,62 mm, da bi na kraju iz garaže izveo Abdulaha Hurku, otkad mu se gubi svaki trag. Krajem ljeta 1992. godine u svoju staru porodičnu kuću u zaseoku Maljevići u selu Lađavice zatvorio je Šahu Kulić, Sulju Kulića, Hajriju Kulić i malodobnu Amelu Kulić, gdje su posljednji put viđeni živi u septembru 1992. Polovinom decembra 1992. godine vojnici iz njegove jedinice u Varošištu ubili su staricu Hanifu Ajnadžić. Od ljeta do kraja 1992. u kasnim noćnim satima dolazio je u kuću u Varošištu i silovao jednu ženu, prijeteći da će joj ubiti porodicu. Presuda mu je izrečena 24. decembra 2009. godine.
Ovom spisku treba dodati i Olivera Krsmanovića, koji je osuđen na 18 godina zbog niza teških zločina koje je, kao pripadnik 2. podrinjske lake pješadijske brigade VRS-a od maja 1992. do decembra 1993. i 5. podrinjske lake pješadijske brigade VRS-a od decembra 1994. do decembra 1995. godine, počinio u Višegradu i okolici. Jedna tačka presude Krsmanoviću, koja je pravosnažna od 21. aprila 2016, odnosi se na zločin u Rogatici: u septembru 1995. godine u logoru “Rasadnik”, s osobom zvanom “Kinez”, iživljavao se nad mentalno bolesnom zatočeniku Muji Parangliji, pripaljivali su mu cigaretu pod jakim plamenom tako da su mu spržili lice, a onda ga šamarali.
Optuženi i osumnjičeni
Za zločine počinjene na području Rogatice trenutno traju tri sudska procesa. Na Okružnom sudu u Sarajevu (Lukavica) sudi se Milošu Krsmanoviću. Optužnica potvrđena 16. novembra 2018. tereti ga da je, kao pripadnik VRS-a, 14. augusta 1992, ili približno tog datuma, u popodnevnim satima u selu Kosovo, s Rajkom Kušićem i Stojanom Perkovićem, učestvovao u nečovječnom postupanju prema H. F., H. Š. i H. A., koje su neidentificirani vojnici prethodno uhapsili i sproveli u garažu M. A., gdje su ih naizmjenično tukli, da bi Krsmanović lično natjerao H. Š. da pojede tri metka, te mu je nožem probo prst, pitajući ga što će mu vjera na ruci, da je H. F. naredio da isplazi jezik, pa kada je to ovaj učinio, krenuo lijevom rukom da uhvati njegov jezik, dok je istovremeno u desnoj držao nož, pa kada je H. F. instinktivno zatvorio usta, udario ga pesnicom u lijevu sljepoočnicu, usljed čega je H. F. pao na pod i izgubio svijest. Optužnica ga tereti i da je u decembru 1992. došao u “Rasadnik”, a zatim naredio H. Š. i J. Ć. da izađu, što su oni i učinili, da bi ih zatim doveo u krug firme “UPI-trans”, gdje im je dao krpe i rekao da operu transporter, da bi zatim uzeo šlauf od hidranta i prskao vodom po njima oko pola sata “dok je vani bilo hladno”, nakon toga ih je, onako mokre, natjerao da stanu na papuče kamiona i da se uhvate za retrovizore i tako ih je vozao po Rogatici. Tereti ga i da je jednog dana 1993. iz “Rasadnika” izveo Š V., odveo ga u bazu firme “Centrotrans”, te i njega natjerao da opere kamion, “okupao ga”, natjerao ga da stane na papučicu kamiona i da se uhvati za retrovizor pa ga tako vozao kroz Rogaticu, tjerajući ga da viče da je ustaša.
Pred Sudom BiH na dvije optuženičke klupe sjede trojica pripadnika VRS-a. Božidar Perišić i Vinko Zoranović optuženi su da su vršili progon civilnog stanovništva bošnjačke nacionalnosti od maja 1992. do kraja 1993, čineći ubistva, silovanja, teška oduzimanja slobode i druga djela. Božidar Perišić zvani Boban optužen je da je, kao pripadnik Prve podrinjske lake pješadijske brigade VRS-a, 19. juna 1992. u naselju Gračanica, pucajući iz automatskog oružja, ubio bošnjačke civile Salema Sijerčića i Mustafu Sijerčića, a potom iz pištolja i Ramiza Alića. Vinko Zoranović zvani Joja tereti se da je kao pripadnik SJB Rogatica u noći s 20. na 21. juni 1992. izveo S. R. iz Crkvenog doma u Rogatici, odveo je u napušten stan u blizini i silovao, te da je u Srednjoškolskom centru silovao zaštićenu svjedokinju R-1. Suđenje je počelo 25. marta 2016. i nalazi se u fazi izvođenja svjedoka odbrane.
Mileta Ujića, nekadašnjeg zamjenika komandanta Rogatičke brigade VRS-a, optužnica tereti da je tokom 1992. i 1993, u okviru širokog i sistematičnog napada VRS-a, policijskih i paravojnih formacija na civilno stanovništvo bošnjačke nacionalnosti na području Rogatice, učestvovao u progonu civila, odnosno zapovijedao je napadom na selo Kozarde, prilikom kojeg je od djelovanja topništva ranjeno 20 civila, među njima i žene i djeca. Civili su zarobljeni i odmah je ubijeno osam vojno sposobnih muškaraca, kuće i imovina spaljeni, a preostali civili nezakonito odvedeni u zatvoreništvo, nakon čega su protjerani s područja općine Rogatica. Tijela osam ubijenih muškaraca ekshumirana su nakon rata. Mile Ujić bio je i načelnik Općine Rogatica i istaknuti je vođa SDS-a. Suđenje je počelo 11. juna 2020. godine.
Bjegunci od pravde
Nekadašnji komandant Rogatičke brigade, član Kriznog štaba i Opštinskog odbora SDS-a Rajko Kušić, nakon šest godina skrivanja u Srbiji, čiji je državljanin, napokon će sjesti na optuženičku klupu. Njegov advokat Aleksandar Lazarević nedavno je potvrdio medijima da će se Kušiću suditi pred Višim sudom u Beogradu i da je početak suđenja zakazan za 10. decembar. Optužnica potvrđena od Suda BiH 16. decembra 2014, koju je preuzelo Tužilaštvo za ratne zločine Republike Srbije, tereti ga da je, svjesno učestvujući u udruženom zločinačkom poduhvatu, u saradnji s pripadnicima policije SJB Rogatica organizirao nezakonito zatvaranje nesrpskog civilnog stanovništva, direktno rukovodio napadima na civile koji su ubijani, zatvarani, odvođeni na prisilne radove i nasilne nestanke.
Mladen Vasiljević, nekadašnji načelnik SJB i član Kriznog štaba Rogatica, i dalje je u bijegu. I on ima srbijansko državljanstvo. Optužnica potvrđena od Suda BiH 29. juna 2016. tereti ga da je od maja do novembra 1992. učestvovao u progonu civilnog stanovništva. Preko podređenih pripadnika SJB-a on je, kaže optužnica, u saradnji s pripadnicama Rogatičke brigade VRS-a učestvovao u ubistvima, prisilnim nestancima i nezakonitom zatvaranju. “Nesrpsko stanovništvo je bilo zatvoreno u SC ‘Veljko Vlahović’ i fabriku slada ‘Rasadnik – Sladara’, koje je Vasiljević obilazio i ispitivao zatočenike. Žrtve su premlaćivane, odvođene na prisilne radove, žene i djevojke silovane, a stariji muškarci, djeca i žene prisilno su preseljavani sa područja opštine. Imovina nesrpskog stanovništva je pljačkana i uništavana u velikim razmjerama.” Prema optužnici, Vasiljević je učestvovao i u pješadijskim napadima na okolna sela i na civile iz Višegrada, kada je više desetaka civila lišeno slobode. “Većina tijela žrtava je pronađena i ekshumirana 2000. u jami Paklenik u općini Sokolac, a veći broj žrtava je odveden u nepoznatom pravcu i o njima nema nikakvih informacija.”
Zatočenja u logoru “Rasadnik”
Pored ovoga, 18 imena osumnjičenih da su počinili ratne zločine na području općine Rogatica nalazi se na “haškoj listi”. Od toga ih je 14 u kategoriji “A”, što znači da protiv njih postoje valjani dokazi. U toj kategoriji je i Dragomir Abazović, koji je 5. januara 2006. ranjen u Bašića Kuli kod Rogatice prilikom hapšenja. Snage SFOR-a, italijanski karabinjeri, uhapsile su ga na osnovu zahtjeva Kantonalnog suda u Sarajevu. Rada Abazović, njegova supruga, isto je ranjena i preminula je u bolnici u Foči istog dana. Ranjen je i njihov sin Dragoljub. Dragomir Abazović zvani Piđe tada je mjesec dana zadržan na Univerzitetskom kliničkom centru u Sarajevu, gdje mu je izvađen metak iz glave, a poslije je pušten na slobodu. Šefik Hurko je, svjedočeći protiv Radovana Karadžića na Haškom tribunalu i opisujući svoje zatvoreništvo u logoru “Rasadnik” spomenuo i Dragomira Abazovića. On je tada kazao da je 30. juna 1993, dva dana nakon posjete Crvenog krsta, bio odveden u kancelariju upravnika logora Vinka Bojića, gdje je bio i Dragomir Abazović. Ispričao je kako su ga tukli i kako su znali sve što su on i njegov otac kazali službenicima Crvenog krsta.
U kategoriji “A” je i Vinko Bojić, upravnik logora “Rasadnik”, koji je, kako je to na suđenju Brani Planojeviću rekao svjedok Hašim Šabanović, kontrolirao od 8 do 15 stražara. I svjedok Halid Kustura potvrdio je da je Bojić bio upravnik logora. Prema riječima Bakire Hasečić, predsjednice Udruženja “Žena – žrtva rata” Vinko Bojić nalazi se u Srbiji i često dolazi u Rogaticu.
U kategoriji “A” su i Žarko Gluhović, Obrad Gluhović, Ognjen Gluhović, Milan Gluhović Milenko, Žarko Kremenović Kremen, Bogoljub Perović, Slaviša Vukojčić, Željko Živković, Danko Živković, Miroslav Zoranović, Mirko Planojević i Miloš Vojinović – Miloš (Milenka) Vojinović iz Rogatice, rođen 1955. godine, nalazi se na spisku poginulih boraca VRS-a iz Rogatice, kao i u “Bosanskoj knjizi mrtvih”. U kategoriji “B” je Milan Rosić, u kategoriji “C” su Jovo Planojević, Slaviša Vukašinović (bio je pripadnik VRS-a, svjedočio je na suđenju Božidaru Perišiću) i Novak Džida – svjedočio je na suđenju Milenku Krsmanoviću, i tada je predstavljen kao ratni pripadnik SJB Rogatica. U medijima se Novak Džida, šef Odsjeka za administrativnu i operativnu podršku u Centralnom istražnom uredu Granične policije BiH, pojavio kada je konkurirao za čin glavnog inspektora Granične policije u martu 2016, te su neki mediji pisali da nema uvjeta za činovanje, kao i da je od 2008. do 2014. bio pod suspenzijom jer je protiv njega pokrenut krivični postupak zbog sumnje da je počinio ratni zločin.
Oslobođeni optužbe
Pored Zorana Ilića i Ozrena Planojevića, optužbe da su počinili ratne zločine na području općine Rogatica oslobođeno je još 16 pripadnika VRS-a. Od toga 11 ih je oslobodio Sud BiH. Branko Planojević oslobođen je optužbe da je u svojstvu čuvara u logoru “Rasadnik” pomogao u ubistvima Himze Brankovića i Bećira Ćutahije, čija su tijela ostali zatvorenici zakopali u krugu logora, i Alije Omerhodžića, zarobljenog pripadnika ARBiH, čije je tijelo bačeno u šaht, a ekshumirana su 1998, te u ubistvima Adila Muševića i Naila Muševića, čija tijela nisu pronađena. Oslobođen je i optužbe da je tukao zatočenike i da je neutvrđenog dana krajem maja 1993. pomogao Vinku Bojiću u silovanju zatočenice F. K. Presuda je pravosnažna od 26. jula 2018.
Zoran Marjanović oslobođen je optužnice koja ga teretila da je u prvoj polovini jula 1992. učestvovao u hapšenju Nurke Bajića i njegove porodice na Mejrinoj homori pored sela Babnjak. Porodica Bajić ubačena je u “golfa” i odvezena u Borike, gdje je Nurko razdvojen od supruge i četvero djece i predat dvojici vojnika VRS-a koji su ga odvezli u pravcu komande Rogatičke brigade, otkad mu se gubi svaki trag. Nurkova žena i djeca zatvorena su u srednju školu “Veljko Vlahović” u Rogatici, gdje su bili oko sedam dana, odakle su ih s ostalim zatvorenicima prebacili u selo Manduriće kod Olova, koje je bilo pod kontrolom ARBiH. Presuda je pravosnažna od 24. oktobra 2012.
Radomir Marković, Mile Kušić, Dragan Božović, Saša Perković, Radomir Gluhović, Pero Radović, Ilija Vukašinović i Miloš Vukašinović oslobođeni su optužnice da su u selu Karačići 18. septembra 1992. strijeljali i zapalili 20 Bošnjaka, koje su našli u garaži Alije Pinja, a koji su se tu sklonili pobjegavši iz sela Vragolovi, Golubovići i iz samih Karačića. Ubijeni su Zahid Pinjo, Latif Pinjo, Salih Pinjo, Behjo Dobrača i još 16 neidentificiranih civila. Tijela troje pobrojanih izgorjela su i identificirana su u septembru 2000, a tijela 16 NN osoba nikada nisu pronađena. Presuda je pravosnažna od 3. aprila 2017.
Nenad Perović oslobođen je optužbe da je u noći između 2. i 3. augusta 1992. u kući Bege Grabovice u selu Dobrašinu pomogao drugom vojniku da siluje ženu bošnjačke nacionalnosti, te da je pokušao silovati drugu žensku osobu. Presuda je pravosnažna od 28. oktobra 2019.
Sud u Lukavici oslobodio je petericu pripadnika VRS-a. Milivoje Ašonja i Ilija Đerić oslobođeni su krivice da su u aprilu 1994. tukli Emina Plehu i Ramiza Katicu, bošnjačke civile zatvorene u logoru “Rasadnik” i dovedene u selo Zamegresi na prinudni rad popravke puta. Presuda je pravosnažna od 11. septembra 2012.
Dragiša Ćaćić, Milenko Ćaćić i Vojo Motika oslobođeni su optužbe za ubistvo Midhata Džananovića i ranjavanje njegovog maloljetnog sina Mehe 8. augusta 1992. u blizini sela Starčići dok su brali mahune. Oni su prvostepenom presudom od 24. marta 2014. oslobođeni, ali je entitetski Vrhovni sud vratio postupak na početak. U ponovljenom postupku, presudom od 27. decembra 2016. ponovo su oslobođeni. Drugostepenom presudom od 25. maja 2017. godine, koja je ukinuta rješenjem Vrhovnog suda RS-a od 21. septembra 2017, bili su osuđeni na po 4 godine. Oslobađajuća presuda potvrđena je 15. novembra 2017. godine.