Evo prođe 58 godina, a još uvijek se prepričava, sa rečenicom više ili manje, Kišna dova na Panjku (nije ovo greška, ovaj događaj zaslužuje da se piše velikim slovom). Jutro na Đurđevdan 1963. godine je bilo sa puno rose, a onda do nekog septembra nije bilo ni rose, ni kiše, samo poneki zalutali oblak od kojeg ne bijaše nikakve fajde u žepskoj regiji.
http://rogatica.org/mustafa1/2019/januar/OINS-2.jpg
OVAKO NEKAKO ILI SLIČNO 2
Evo prođe 58 godina, a još uvijek se prepričava, sa rečenicom više ili manje, Kišna dova na Panjku (nije ovo greška, ovaj događaj zaslužuje da se piše velikim slovom). Jutro na Đurđevdan 1963. godine je bilo sa puno rose, a onda do nekog septembra nije bilo ni rose, ni kiše, samo poneki zalutali oblak od kojeg ne bijaše nikakve fajde u žepskoj regiji.
Iznenadnom i oholom iskušenju niko se nije nadao, a hajvan zasigurno izrikao nije. Upirali ljudi pogled u nebesa i nadali se – danima mjesecima. Ugrabilo se nešto sijena i ranog žita, a õstalo poče da hūdi prepušteno Allahu na milost i nemilost. Žepljaci se unervozili, lebdi hiljade pitanje, a niko nema ohrabrujući odgovor. Katastrofa bez popravnog ispita? I oni učevniji šute, sliježu ramenima kao da im se i mozak počeo sušiti. Svirucka jugovina po uvrnutim kukuruzima bez ijednog klipa, a zemlja ispucala i uzduž i poprijeka – čisto insana šuhva hvata. Vode utanjile, a onda presušile. Hajvan kopni i gladan i žedan – kao zvjerinje podiglo glavu i nešto osluškuje. Gotovo u svakoj baruštini ljudi iskopaše lokvu – litar vode nema cijenu. Mašta i poneka loše upakovana laž začas pređu od Drine do Rijeka, a onda nazad kao nepotkovano kljuse pod tovarom hljuma sa jednom idejom samo – primaći tovar uz trnje da pukne vreća i olakša tovar – uvijek gubitak i dobitak moraju biti u ravnoteži. Kažu Drina se zavukla pod kamenje, te kokoši i zvjerinje serbes s jedne na drugu obalu.
Nosio vrag šalu, kataklizma na pomolu. Sreća pa nema požara, vatra bi sve slistila od Sjemeća do Bature. Sulejman, Hodža Vrelac, vodi svoje ratove u gluho doba noći, sve do ranog sabaha. Sām za sve, ni horoz više ne pjeva – nije mu do pjesme. Ljudi bi pitali Vrelca, ali ne smiju – strah ih iskrenog odgovora, a Hodžini odgovori su uvijek iskreni, pa kom’ opanci-kom’ obojci.
Petak je. Druga polovina žarkog ljeta. Skuckalo se ljudi na džumu, možda Hodža Vrelac koju i progovori. A progovorio je, bez emocija, bez dizanja pogleda (može koga uvrijediti), bez imperativnog tona – već onako; za svakog’ i nikog’.
– Hajde da i mi malo budemo dobri, vidite kako je Allah Milostiv – mogao nas je još većim iskušenjem kušati. Vratite menjike na njihovo mjesto, ne zaboravite sirotinju, grane od krušaka i šljiva što su prešle u tuđe malo skrešite – požurite, vatra je neumoljiva. Vratite dugove i puteve malo proširite – bez srdžbe i oholosti.
Ljudi se raziđoše, svako sa svojom zadaćom – lakšom od suše nepresušne.
Narednog petka došlo ljudi iz Luke, Mičivoda, Živaljevića i Župe da čuju kazivanje i čuli su. Sulejman ponovi nekoliko rečenica od prošlog petka, i još dodade:
– Povedite računa o čistoći, naročito žene, ne pretovarajte ni konja ni vola, ispričajte ovo komšijama kad se vratite kući. Aferim, neki su vratili menjike po noći. Dovoljno je da Allah zna, ne moraju ljudi sve znati.
A petog petka Hodža Vrelac donese presudu, bio je nekako siguran da su Žepljaci zaslužili kišnu dovu. Ozaren uspjehom dade neophodna uputstva. Kroz suze je gledao veselje što se razli na sve četiri strane svijeta… Neki bi najradije odmah produžili na Panjak!
(nastaviće se na Panjku)