Uz 53 rođendan: Svako od nas u toku svog života ima iskušenja, pa tako i ja
Rođen sam prije 53 godine. I nekako mi se oduvijek čini da barem nisam smetao nikome. Prvi sam sin u porodici mojih roditelja i imam još dva sjajna mlađa brata. Jedna obična bosanska porodica u kojoj je uvijek bilo puno ljubavi i poštovanja.
Prvi april 1970 godine, kažu da je bio lijep dan. Danas 53 godine kasnije kiša pada cijelo jutro. Ali i kiša je božji dar. Taj prvi je zaista lijep datum. Optimisti kažu dan šale a pesimisti dan lažova. Percepcija čin prvi.
Iza tog prvog uvijek ide drugi, drugi april. Taj datum ne volim. Dan je to kojim se podsjeća na svjesnost da negdje na svijetu postoje djeca,ljudi, osobe sa autizmom. Strašno je iskušenje taj Autizam ali ne znam sta napisati o tome a biti iskren. Nekad mi se čini da čak ni to ne bih mijenjao u životu. To je nekako moje. Volim sve to. A teško bude, umorni smo nekad do plača. Sve ipak ima svoju svrhu pa iskušenje, bolest pa i smrt bliskih ljudi nekako ojačaju onog koga ne slome. Bitan je taj prvi udar dočekati na prsa, grudima, srcem. Poslije bude lakše…
Lomi život zadnje dvije decenije ali ne damo se mi Bosanci iako kažu da i nema nas “Bosanaca”. Niko nece da bude Bosanac vise nego ono “svoje” Sebično. A neko mora biti i to. Dušom i srcem sam to iako Ustav moje zemlje kaźe da me “nema ” Čini mi se da nikad nisam bio sretniji, čistijih misli i hvala dragom Bogu na tome.
Svako od nas ima puno iskušenja u toku svog života pa sam imao i ja ali me ništa za ovih lijepih 53 godine nije slomilo do kraja a i neće.Bilo je zaista puno toga u ovih 53 godine.Na kraju uvijek nekako prevaga bude na one dobre stvari. Sve ti bude onako kako ti to vidiš. Dobro ti je ako voliš Boga, voliš ljude, voliš životinje, cvijeće, voliš sve oko sebe.Lijep je osjećaj kad voliš. Znam dosta ljudi koji su dobri ali ne znaju da vole. A voliti i biti voljen je možda najbitnije u životu. Kažu da u životu ne smiješ pogriješiti samo u dvije stvari: u izboru partnera s kojim ces imati djecu i u izboru posla koji radiš. Rijetki imaju oboje.
Najvažnije se ipak smijati. Kad se prestanem smijati znaću da su mi baterije iscurile.
Pesimist vidi teškoću u svakoj prilici. Optimist vidi priliku u svakoj poteškoći, rekao je Sir Winston Churchill. Mudro je zborila stara pijanica. Sve je da se ponovimo stvar percepcije. Pogleda na dobre i loše stvari. Otprilike je takav i život. Svako ima svoja uvjerenja i živi u skladu s njima. Oblikuješ se kao mali dječak i uglavnom ostaneš takav kakvim te usmjere u ranoj mladosti. Odstupanja su neznatna. Izuzetak koji potvrdjuje pravilo. Govorim o karakteru, moralu i poštenju. Ali zbilja ako patiš, ako puno boli nekad moraš da se isplačeš. Izbaci ono što te muči na par minuta i guraj dalje. Kad nekako skontam sve ono što sam preživio do sada mi je taman. Ko skrojeno za mene.
Nisam siguran da sam ijedan rođendan ikad slavio izvan kuće otkako sam se oženio ali želio sam ispuniti želju mom mlađem sinu mom Eminu i odvesti ga na košarkaški turnir u Beogradu. Tu su neki dečki koje poznajemo, naši Filip Jović i Dino Subašić koji su naši Bosanci a igraju za Srbiju i Hrvatsku. Hoće li se Bože ikad iko upitati zašto nam djeca bježe iz naše zemlje. Ja znam odgovore ali vi ljudi možda ne znate. Zamislim samo na trenutak da ovo zadnje povećanje plata od po 300 eura mjesečno neko da meni i kaže pravi košarku od tih para. Mi moramo dobiti sistem u sportu a posebno u košarci. Napravicu ga ili me neće biti.
Divan je osjećaj doci u Beograd i vidjeti koliko ljudi priča i zna priču o MVP-ju i koliko ljudi vole što sam napravio ovu priču s Bosnom. Izuzmimo trenere, menadžere i druge sportske radnike iz Beograda koji su mi prijatelji pa ponekad mislim da vole što me vide ovako sretnog pa mi zbog toga kažu super ti je to s Bosnom. Svi su volili i respektovali Bosnu.
Obični mali čovjek koji je portir u kompleksu apartmana u koje smo uselili juče na saznanje da smo iz Bosne i Sarajeva, a nikad me u životu nije vidio kad je čuo da smo iz Bosne odmah osmijeh. O kako smo mi svi voljeli Bosnu (košarkaški klub) I kako smo bili sretni kad je postala prvak Evrope. Čovjek je Srbin, izbjeglica iz Knina i na pomen Bosna, Mirza i Varaja je nabacio takav osmijeh kao da mu se rodio prvi sin. E sine kako smo svi mi u Jugoslaviji bili sretni tad zbog Bosne.
Čudesno smo zapustili sve to. Bolesna i nevjerojatna autodestrukcija je praviti tako nešto sam sebi. Mazohizam. Ali čini mi se da dolaze bolji dani. Hvala Irfan Čengić politika jer mislim da radiš pravu stvar i ne zaboravite ulagati i u nas. Vratice se taj sjaj u oku navijača kad za Bosnu budu igrala njena djeca. Počeo s rođendanom zavrsio s Bosnom. Doručak, ručak i večera mi je to cijeli život.
SEAD PEŠTO