U Tekiji na broju 7
S’ proljecem avlija mi zamiruhi,
sto zumbulima sto jorgovanom.
Od prkosa prosule se cvijetne glave,
A nanule klepecu.
Osjecanja mi kuljaju kao lava,
sad sretna sad sjetna.
I kad gledah svoju ruzu,
u svom prvom pupu,
umivenu kristalnim kapima rose,
obasjanu prvim zlatnim nitima sunca.
Mojom avlijom proljece miruhi.
A u podne se razgoliti,
poput djeve tek propupalih grudi i
nesebicno svoj miris prosu.
Mojom avlijom proljece miruhi.
Oshecanja mi kuljaju kao lava,
sad sretna sad sjetna.
Mati u basci, tresnja tek zrela.
I onda,
kad crn oblak se navuce i
u neke duse zlo se uvuce,
mojom avlijom proljece miruhi.
Kad krenuh Tekijom klecajucih nogu,
kroz paljevinu… pepeo..
U grlu me steze,
nedam suzi da krene,
dok mi hladan vjetar
dusu razdire.
I dalje krocim kroz paljevinu pepeo..
pogled dokle god da doseze, i
opet paljivena pepeo..
Drhtim u pohodu staklenih nogu.
Ni cumeza…
Visoko se uzdigli bijeli dimnjaci i
prkosno stoje,
dok prozorska okna,
poput lobanja zjape prazna
u mirisu smrti.
Drhtavim staklenim nogama,
jos dalje krocim, u
susret mom izgorjelom domu,
dusa mi jeci u kuci bez glasa..
Dosegoh pogledom na zelenu kapiju na broju 7.
Kad tamo otskrinuta neizgorjela vrata.
Nema loze ni mojih sjecanja.
Slika mame, babe, nene i mene,
mutna,
ona, dok kahvu pijemo.
Samo tamo u cosku iz tog pepela,
uzdigla se visoko, prkosna i
prupala moja crvena ruza.
Umjetnik i pjesnik
Kimeta Soso
Bosna I Hercegovina
Sarajevo, 16. O6.1996.
PASTEL TEHNIKA – radjen po sjecanju na moj prvi susret sa zgaristem mog doma. Sjecanje na dan 16.06.1992 godine kada je gorila moja ulica Tekija i sve kuce u njoj.