“Ovo je moj put”: Edin Branković, vrhunski sportista s objavljenih 10 naučnih radova

“Ovo je moj put”: Edin Branković, vrhunski sportista s objavljenih 10 naučnih radova

Bosanskohercegovački brzoklizač Edin Branković primjer je da uspješni sportaši, uz sve obaveze koje vrhunski sport nosi, mogu izgraditi i uspješnu akademsku karijeru. U intervjuu za Klix.ba otkrio je detalje svog životnog puta, gdje je danas, šta smo dobili od njega i šta još možemo očekivati.

Njegov izbor nije bio lagan. Između vrhunskog sporta i školovanja, nije birao, već raširio ruke i uzeo oboje, što samo po sebi govori o kakvom karakteru je riječ.

Bio je hrabar, odlučan i uporan na svom putu i u svojim namjerama, a danas, Edin Branković je profesionalni sportaš, koji trenira od 2001. godine i već četrnaest godina je reprezentativac Bosne i Hercegovine u brzom klizanju na kratke staze. U zrelim sportskim godinama i s bogatim internacionalnim iskustvom koje je stekao, još uvijek ima prostora maštati i o novim sportskim uspjesima.

S druge, ili prve strane u zavisnosti šta smatrate bitnijim, čovjek je zavidnog akademskog zvanja: Učenik generacije u osnovnoj i srednjoj školi (Prva gimnazija u Sarajevu), magistar sporta i tjelesnog odgoja s dodatnim usavršavanjem u menadžmentu, osnivač “Akademije izvrsnosti”, autor 10-ak naučnih radova i mladi ambasador Međunarodnog olimpijskog komiteta.

Za 42 minute zvaničnog i još mnogo više nezvaničnog razgovora ispričao nam je neke od najvažnijih dijelova svog životnog puta i izazove te nam pokušao dočarati gdje je sve boravio, kako i koliko je trenirao, čime se to zapravo bavi, na koji način škola u tom pohodu nije bila teret, već dodatna motivacija, i kako je oboje uspjelo.

Na početku, kao neki odlučujući dio za put i razvoj, priča kako je dio svog života proveo u inostranstvu: SAD-u, Kanadi, Kini, Južnoj Koreji i brojnim drugim evropskim zemljama. Zbog nedostatka uslova za trening u Sarajevu, svoj sportski put je morao graditi u inostranstvu kako bi bio konkurentan da se takmiči s najboljima. Zbog toga, često je odlazio od kuće, no u Sarajevo se uvijek vraća i tu je njegov dom.

“Neuobičajen vrhunski sportista”

“Moram reći da sam jako zahvalan i s tim ću početi razgovor. U vrhunskom sportu sam 14 godina, a tokom tog perioda imao sam priliku trenirati s različitim timovima svijeta i to mi je u karijeri bilo od najvećeg značaja. Danas, mogu reći da da sam jedan od rijetkih brzoklizača koji je imao takvu šansu. Na tom sportskom putu, živio sam i trenirao u Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi, Kini, Južnoj Koreji i brojim evropskim zemljama, a sve s ciljem da nadomjestim te okolnosti, odnosno činjenicu da u Sarajevu nisam imao adekvatne uslove za treninge”, kaže Edin na početku pa nastavlja:

“Kroz taj sportski put, koji sam morao tražiti negdje drugo, otvorio se i moj put razvoja. Bilo je izazovno i sa dosta prepreka. Ali, čitav taj način života je utjecao na mene, da se formiram u sportu na jedan drugačiji način od onog kojim se vrhunski sportista percipira u današnjim klišeima, kategorijama i slično. S tim unikatnim putem postao sam neuobičajan vrhunski sportista. No to je bio je jedan od rijetkih načina na koji sam se mogao izdići iz poteškoća s kojima sam se suočavao kao mlad. Mislim da je značajnu ulogu u svemu imala osnovna i srednja škola, jer sam u tom životnom periodu doživio nesebičnu podršku sredine. Sada shvatam da zdrava sredina i zdrav način razmišljanja o stvarima mogu imati pozitivan utjecaj na razvoj.”

Otkriva nam kako je u ranoj mladosti prvobitno trenirao nogomet i da je igrao na poziciji lijevog beka u FK Sarajevo, no da je nakon savjeta majke odlučio da se okuša u klizanju. Ni slutio nije da će taj savjet odrediti njegovu budućnost i odvesti ga u potpuno drugom smjeru.

“U ranoj mladosti, trenirao sam nogomet i igrao u omladinskim selekcijama Sarajeva, a nakon sedam godina, mama mi je savjetovala da naučim klizati i ja sam te 2001. godine otišao na privremeno postavljeno klizalište na Zetri u Sarajevu. Nakon što sam prošao školu klizanja, predloženo mi je da počnem trenirati brzo klizanje te sam se učlanio u klizački klub. Ubrzo nakon toga počinju prvi nastupi i prve nagrade. To je bila prva i vjerovatno najvažnija motivacija. Bio sam u dobroj fizičkoj spremi, a toliko sam često putovao da sam u jednom trenutku shvatio da sam imao ogroman broj ‘prijevremenih ekskurzija’ kroz putovanja na trening kampove i takmičenja te iskustava koja se ne mogu steći kroz knjige. Upoznao sam nove kulture, običaje, ljude i otvorilo mi se to da kroz klizanje mogu imati vrijedne sportske rezultate, ali i životne”, kaže Branković.

Unatoč izazovima neodgovarajućih uslova za trening, prisutne, ali nedovoljne finansijske podrške, uspjesi su krenuli, jedan za drugim, pa se sport svakim danom shvatao sve ozbiljnije. Do dan-danas.

“Već 2007. godine sam otišao na Svjetsko juniorsko prvenstvo, a godinu dana nakon toga mi je bilo jasno da je potrebno znatno više rada da se dođe na sami vrh, što je meni u početku bio i cilj. Počeo sam raditi naporno i predano, posvetio sam se skroz sportu jer sam želio iskusiti kako je to biti u samom vrhu sporta. To me je toliko privlačilo pa sam 2009. godine imao i vrlo važno Svjetsko juniorsko prvenstvo u Kanadi. Naime, ukoliko bih ostvario značajan uspjeh imao sam garantovanu stipendiju Međunarodne klizačke federacije. Plasirao sam se među 20 najboljih, nakon čega sam postao jedan od prvih brzoklizača na Balkanu koji je dobio stipendiju Međunarodne klizačke federacije”, kaže Branković pa nastavlja:
“Uslov za produženje Stipendije naredne godine mi je bio da ostvarim progresivan sportski napredak, pa sam se u Tajvanu nakon godinu dana napornog rada plasirao među 10 najboljih juniora na svijetu. To mi je dalo dodatni motiv. Od tada do sada, uslijedili su brojni vrhunski rezultati od kojih su neki i među najboljim u historiji Bosne i Hercegovine u zimskim sportovima, a naročito u klizačkim sportovima. To je utjecalo da doživljavam profesionalni i vrhunski sport na drugi način i otkrivam svoje granice. Svi moji nastupi su se nadovezali na to, a moj glavni cilj je uvijek bio, s obzirom na to da nisam imao trenera i stalni tim koji je uz mene, pomjeriti svoju granicu. Bio sam svjestan da moram naučiti nešto čime se mogu izdvojiti od drugih. Upoznao sam nove metode treninga, različite mentalne pristupe treningu, što me stavilo u rang da se mogu takmičiti u rang s najboljim brzoklizačima svijeta.”

Odlazak u Mađarsku kao prekretnica
Kada je imao 15 godina, odlazi iz Sarajeva u Mađarsku, a priča nam kako je bilo suočiti se s jednim takvim izazovom i pozivom. U početku je želio odustati, to je neka prirodna ljudska reakcija, ali kada je shvatio da je već “skočio u vodu”, prepustio se i tu je počela njegova sportska priča.

“Roditelji pišu saglasnost da kao maloljetan mogu putovati sam preko granice, a sjećam se, kao da je to jučer bilo, u Budimpešti sam izašao sam, s dvije torbe u rukama i mahinalno sam samo razmišljao o tome da ću se okrenuti i vratiti kući. Nakon dva-tri koraka, shvatio sam da povratka nema, da je korak napravljen i da sam skočio u vodu i da jednostavno dalje moram plivati. Nakon toga, trenirao sam u različitim centrima u Evropi gdje su mi predložili da putujem na kampove širom svijeta. Tako je uslijedio put u Sjedinjene Američke Države. Koliko mi je to značilo, govori činjenica da sam ubrzo napravio vrhunski rezultat i ušao među 10 najboljih juniora svijeta. Zatim je došao odlazak na najbrži led na svijetu u Calgaryu, jer sam trebao raditi posebnu vrstu treninga. Onda sam treninirao u reprezentativnim trening centrima u Kini i Južnoj Koreji i nakon svih tih avantura, uslijedio je povratak u Evropu. Već tada sam stasao u zrelog takmičara, shvatio čime se bavim i kakve odluke su najbolje za mene. Nastavio sam da održavam visoku razinu treninga i takmičenja što i postignuti rezultati pokazuju. Posljednji veliki rezultat mi je bio plasman u polufinale (top 20) na Evropskom prvenstvu 2021. godine”, kaže Branković.

Kaže da je na početku u javnosti prvobitno morao objašnjavati čime se to bavi jer ovaj sport nije imao tradiciju u našem gradu. Još jednom je, nažalost, rekao da svi oni koji žele slijediti njegov put moraju svoju sreću tražiti u inostranstvu.

“Kada sam počeo trenirati klizanje, na početku sam u prvim medijskim nastupima više morao objašnjavati čime se ja to bavim, s obzirom na to da je kod nas u to vrijeme bila drugačija svijest o ovom sportu. Nismo imali prisustvo te tradicije u vrhunskim sportskim rezultatima, a ono što se nadam za buduće generacije je da će imati priliku trenirati u ledenoj dvorani i u jednom prirodnom ambijentu, što je potrebno za uspjeh u ovom sportu. Na vrhunskom nivou, da bi se rezultati mogli održati i unaprijediti, trenutno se mora trenirati u inostranstvu i s međunarodnim ekipama”, iskreno nam priznaje Branković.

Šesti sati dnevno intenzivnog treninga

Opisao nam je i koliko se teško baviti ovim sportom, odnosno koliko su sitnice te koje određuju uspjeh u jednom nastupu i koliko je zapravo bitan tehnički aspekt.

“Brzo klizanje je zahtjevna materija, ali ako bi to ukratko pokušali objasniti te približiti kako izgleda jedan dan u treningu, možemo reći da je potrebno i do šest sati intenzivnog treninga na dnevnoj bazi. To je što se tiče samo fizičke spreme, a kako je ovo tehnički sport, u kojem se kliže blizu 50 kilometara na sat, postoje i drugi detalji na koje se mora paziti. Primjera radi, nož na klizaljkama je debljine 1,1 milimetar, dužine četrdesetak centimetara i on ima tehničku deformaciju po horizontalnoj i vertikalnoj osi koje se moraju precizno održavati. Možemo biti najspremniji ljudi na svijetu, ali ako tehnički aspekt nije zadovoljen – što se tiče opreme, cipela i noževa, sve pada u vodu. To je ono što daje posebnu kompleksnost ovom sportu, a laički rečeno, u krivinama se stvara G sila koja je tri puta jača i to je pritisak koji čitavo tijelo osjeća. To nam govori da je ovo jedan od najzahtjevnijih sportova i da se zaista mora paziti i na najmanji detalj. I u svemu tome, kao i svakom drugom vrhunskom sportu bitno je imati kvalitetan tim ljudi. Veliki timovi imaju posebno zadužene osobe za kondiciju, tehničare koji se bave opremom, osoblje koje radi pripreme treninga i mentalnu pripremu, a svaki aspekt toga je vrlo važan.”, kaže Branković pa nastavlja:

“Da bih bio kompetentan, moje ‘puno radno’ vrijeme je moralo biti šest sati treninga dnevno i nije bilo nimalo prostora za gubljenje vremena. Svi sportski aspekti su uključeni u trenažni proces: Biciklizam, atletika, treninzi snage, plivanje u prijelaznom periodu i svaki drugi sport koji se može naći kao komplementaran, da bi se tijelo rasteretilo od opterećenja koje ima tokom aktuelne klizačke takmičarske sezone. Trenirao sam nogomet, ali klizanje je znatno zahtjevnije, usuđujem se to reći. Tehnologije koje se primjenjuju za izradu naše opreme su one koje se koriste u Formuli 1 – to su karbonska vlakna, ekstra lahki materijali od titanijuma i alumunija, posebnih vrsta čelika u prahu, od kojih se noževi prave, a koji mora biti jako stabilan na pritisak po vertikalnoj osi i vrlo labilan po horizontalnoj osi, odnosno ‘po udaru’, da se tako izrazim. Sve je vrlo kompleksno, ovo je sport u kojem ide sve u deseti dio milimetra.”

Kaže da ga za svaki uspjeh vežu posebne emocije i sjećanja, ali je izdvojio nekoliko onih koje posebno pamti. Kaže da mu je bilo veliko zadovoljstvo što je jedan od troje sportista koji su dobili direktan poziv Predsjednika Međunarodnog olimpijskog komiteta Thomas Bacha za posebno gostovanje na ZOI u PyeongChangu 2018 kada se plasirao na “stand-by” listu.

“Za svaki uspjeh me vežu posebne uspomene. Plasman među deset najboljih juniora na svijetu će mi uvijek ostati urezan u sjećanje, ali izdvajam i titulu balkanskog prvaka nakon što sam se oporavio od teške povrede i nakon jednog vrlo teškog perioda uspio doći do takvog rezultata. U tom lancu su krenuli naredni uspjesi – više od 10 nastupa u polufinalima i finalu na evropskim prvenstvima i svjetskim kupovima, među samom elitom ovog sporta, a na kraju, izdvajam i poziv predsjednika Međunarodnog olimpijskog komiteta na Olimpijske igre 2018. godine. To bi bila tri uspjeha koja posebno izdvajam”, kaže ovaj brzoklizač, koji dalje objašnjava i s kakvim nezgodnim situacijama u ovom sportu se susreo:

“Padovi se dese, ali s iskustvom rjeđe. Imao sam nekoliko ozbiljnih povreda uzrokovanih padovima, ali to je sastavni dio sporta. Zbog krivina i jakih sila i svega što se može desiti pri takvim brzinama od 50 km/h, uvijek treba biti spreman na sve. Ipak, mi imamo vrlo kvalitetnu opremu, dobro smo zaštićeni i materijal odijela je izuzetno dobar i štiti nas. Brzo klizanje je jedan naročito dinamičan sport i potrebno je imati razvijene mnoge vještine.“

Što se tiče sporta i onoga što ga dalje očekuje, kaže da sada slijede nove pripreme, u takozvanom prijelaznom periodu između sezona, nakon kojih ga očekuju nastupi na međunarodnim takmičenjima – svjetski kupovi i ispunjavanje normi za svjetsko i evropsko prvenstvo.

Nakon sportskog dijela, Edin nam je govorio i o svojim akademskim uspjesima i putu koji je u obrazovnom smislu prošao. Nakon što je bio učenik generacije u osnovoj školi, isti uspjeh je ponovio i u Prvoj gimanaziji u Sarajevu, jednoj od najtežih i najzahtjevnijih škola u Sarajevu iako je već u tom trenutku uveliko bio uspješan sportaš te često izostajao iz škole zbog putovanja. To mu, međutim, nije pravilo probleme, već potpuno suprotno, davalo mu je još veću motivaciju.

Do danas je, otkriva nam, zahvaljujući znanju i iskustvu koje je stekao u saradnji sa drugim istraživačima objavio 10-ak naučnih radova u oblasti motivacije i motivacionih programa u kojima je spojio dosta onog što je stekao iskustvom sa naučnom teorijom.

“Osnovna i srednja škola su za mene bile posebno iskustvo. Bio sam učenik generacije i u jednoj i drugoj školi, a razumijevanje školske sredine u tom periodu i pozitivan pristup mi je otvorio horizont da se može napraviti spoj sporta i nauke. Od početka mi je bio cilj da tražim sredine u kojima je to moguće nastaviti. Ipak, osjetio sam da je to vrlo teško nastaviti pa čak i u onim okruženjima i sredinama za koje sam mislio da bi teoretski trebale podržavati to. Neprimjetno postajete više predmet, a manje čovjek. Jedan fudbaler je rekao drastično: ‘Trener voli moju nogu, ali ne voli mene.’ Kada sam trenirao u takvim okolnostima i sa drugim timovima, bio sam prinuđen da iznalazim rješenja kako bi neke od ovih stvari mogao nadomjestiti i prevladati. Onda sam se posvetio istraživanju i proučavanju svakog segmenta koji mi je potreban za uspjeh u sportskom smislu. Pošto je to sve povezano i zato što je meni sport način života, stečena iskustva sam naslonio na ambicije u naučnom smislu”, kaže Edin pa objašnjava šta je bio izuzetno važan momenat:

“Pohađao sam menadžment akademiju u Bakuu u sklopu Evropskih igara. Tu sam oplemenio pristup sportu koji sam imao do tada. Vjerujem da je to jedan od razloga što sam dugo na ovoj razini u sportu jer sam imao sam priliku steći iskustvo o načinu života jednog profesionalca na sportskom terenu i van njega. Sav taj put, odnosno traženje spoja između sportskog i akademskog, dovelo je i do toga da budem izabran za mladog ambasadora Međunarodnog olimpijskog komiteta. Svakako, kroz razvoj upoznajete neke druge dimenzije, dolazi pitanje tjelesnog i mentalnog zdravlja, smisla, svrhe, motivacije i generalno svih životnih činitelja koji zahtijevaju našu prilagodbu i odgovore. Kroz taj otvoreni pristup svemu što može doprinijeti sportskom i ličnom napretku dobio sam priliku da pišem naučne radove na osnovu svog iskustva i teorije, što je dovelo do objavljivanja 10-ak naučnih radova u različitim formatima. Potaknut ličnim iskustvom i potrebom iznalaženja odgovora na lična pitanja radovi se fokusiraju na motivaciju, mentalno zdravlje, principe naučne metodologije i filozofiju te motivacione programe koji mogu doprinijeti motivaciji, zdravlju i ostvarenju ciljeva. Svjestan sam da je moj put u vrhunskom sportu jedan neobičan put, drugačiji put, neki bi rekli i teži. Ono što mogu da kažem jeste da sam zahvalan na tom putu i na tome što mi je dato da ostvarim vrhunske rezultate i uspjehe, koji su potvrda svog tog rada.”

Učenik generacije u Prvoj gimnaziji unatoč izostancima

Veliku ulogu u svemu mu je pružila i činjenica da je imao punu podršku i povjerenje školske sredine, a kaže da bi bez toga sve bilo znatno teže. Učio je tokom putovanja, a kada bi se vratio u klupu, uvijek bi pokazao svoje znanje i opravdao povjerenje.

“Prilikom upisa u Prvu gimnaziju u Sarajevu već sam imao ostvarene ozbiljne sportske rezultate, a najveće olakšanje mi je bilo što su razrednica i profesori stvarno imali razumijevanja za mene i ono što radim. Ali nisam bio privilegovan kad je u pitanju kriterij. Kad sam išao na takmičenje i pripreme nosio sam zbirke zadataka iz matematike, fizike, hemije i lekcije za druge predmete. Vježbao sam i učio dnevno po nekoliko sati, i dok putujem i na pauzama između treninga. A onda, kad dođem na časove, javljao sam se profesorima, odgovarao i nadoknađivao sam sve to što sam propustio te pokazivao da imam traženo znanje. Također, kolege iz razreda su mi pomagali da budem u toku. Nije bilo poštede, već naprotiv, još više sam radio. Također, na školskim takmičenjima iz matematike i fizike u Prvoj gimnaziji sam imao sjajne rezultate, ali vrlo često sam bio u situaciji da se opredijelim za učešće na daljim nivoima takmičenja iz ovih predmeta ili na sportskim takmičenjima. Zbog postavljenih ciljeva odabirao sam sportska takmičenja. Također sam kroz to shvatio da moje razmišljanje i moja koncentracija doživljavaju maksimum onda kada sam usmjeren i na akademski i na sportski aspekt i to mi je bila vodilja. Doživljavao sam da su sport i edukacija komplementarni, da njima pozitivno doprinosim i društvu, a da nisu samo lični ciljevi te da zbog toga vrijedi biti na tom putu”, kaže Branković.

Također nam je i objasnio kako funkcioniše “Akademija izvrsnosti”, kroz koju je do danas prošlo više od 1.000 mladih ljudi. Akademija je 2016. god. i 2018. god. izabrana za najbolji projekt MOK-a u oblasti „Sport i društveni razvoj“. Akademija tu ne misli stati, već ima za cilj nastaviti s kontinuiranim radom i edukacijom.

“Akademija izvrsnosti kroz programe sporta, edukacije i kulture pomaže mladima da prepoznaju i osnaže svoje vrijednosti, odnosno pomaže im da otkriju kako izgraditi liderski način razmišljanja, da bi u konačnici sa samopouzdanjem pristupili realizaciji svojih talenata. Meni je drago da kao sportista mogu govoriti relevantno u akademskom i sportskom krugu. Mislim da je takav pristup jako potreban danas i u svakoj drugoj oblasti. To daje jednu dodatnu težinu da bi mi mogli biti korisni članovi društva. Programi Akademije podrazumijevaju posebno dizajnirana predavanja i radionice kroz koje se mladi motivišu i potiču razvoju liderskih vještina kao i ličnom razvoju”, kaže nam Edin koji svoje znanje nesebično dijeli dalje.

Za kraj, dodaje kako za sve naredne generacije ima tri savjeta: Da rade ono što istinski žele, da unaprijede svoje znanje u tome i da vjeruju u svoju odluku.

“Drago mi je ako na bilo koji način ili ma koliko, pa makar i minimalno, mogu biti nadahnuće nekome, bilo u sportskom ili akademskom smislu. Nadam se da će nove generacije klizača u budućnosti imati priliku da na jedan sistematski način pristupe treniranju brzog klizanja. Nadam se to i za druge sportove i sve sportaše. Kako bi glasila moja poruka? To su tri stvari, koje sebi govorim i svima bih uvijek rekao: Prvo je da treba raditi ono što hoćemo i želimo da radimo te da budemo odgovorni prema tome. Drugo je da tražimo znanje i širimo vidike u vezi s tim, formalno i neformalno, kao i znanje kojim čovjek može sebi otvoriti put da bolje upozna sebe. I treće, koliko god da je teško, snažiti vjeru i uvjerenje. Koliko god da je teško, trebamo biti svjesni da smo dio nekog višeg plana i da smisao i svrha uvijek trebaju biti tu.”, kaže nam na kraju razgovora.

Edin je, sasvim je jasno, inspiracija, ponos društva i drug iz klupe koji je postao uspješan u svakom smislu. Čovjek koji je vjerovao u svoje snove i pratio put koji ga je kroz sport i obrazovanje doveo na jedan izuzetan nivo. Ukratko, primjer za sve.

Komentariši