OVAKO NEKAKO ILI SLIČNO
Dimije sa hadža
Biće da je bila 1967. godina kada je Mehmed Mujkić iz Luku u svojoj 38. godini prvi put išao na hadž. Selo po selo je dolazilo na „ispraćaj“ – trebalo je svakom na usluzi biti bez srkleta i teške riječi – ne ide se na hadž svaki dan.
I Purtićani su se ukalkulisali u raspored, i ja sa njima. Kasnog popodneva iskupilo se naroda na Paležu i novom cestom polahko – pravac Luke – treba stići prije akšama. Ona ženskadija me vodi za ruke, a ja se otimam i gazim po šarama koje su oslikali točkovi kamiona još kada je blato gospodarilo uzduž i poprijeko. Nekako mi simpatično – nikada takve šare nisam vidio. Gomilom ljudi vlada neka vesela skrušenost, tinja nepoznanica i oni mudriji nemaju prave odgovore na sva ta pitanja, možda će Mehmed objasniti – pa on je učevan i bit će hadžija.
Meni pet godina i ništa ne kontam. Nema potrebe, bitno je da sam ponajviše dobio domaćeg meda u staklenoj posudici – nisam smio da je pomaknem – staklo je staklo, te sam jedući med (onako izdaleka) napravio tri-četiri pune linije preko čaršafa – niko me nije ružio, samo me mati nešto priječala očima, a ja je nisam razumio ili nisam htio da je razumim. Mehmed je med halalio.
Mudrovalo se nadugo i naširoko. Naručene i poneke dimije sa hadža – cure su bile najupornije. Na prvom „pilavu“ narod bi se u njih zagled’o i kont’o – da li bi jedna ovca mogla platiti tri metra duplošira. Pun stomak i besjeda koju nisam razumio su me uspavali. Donijeli su me kući zajedno sa uspomenama koje traju još uvijek. Iskrene i čiste. Hadži-Mehmed je odavno rahmetlija. To je prvi hadžija kojeg sam vidio u svom životu. Bio mi je nekako simpatičan kao i njegov med. Ponekad prođem kroz Luke i sretnem poneku uspomenu – i tumačim je dječački i naivno.