Pored toga što se služi uz ćevape, somun je danas postao karakteristično ramazansko pecivo, bez kojeg je iftar nezamisliv. Evo crtice o tome kako je somun nastao i po čemu je dobio ime.
Kada je Gazi Husrev-beg došao u Sarajevo 1521. godine, naredio je izgradnju musafirhane kako bi putnici namjernici tu mogli spavati, te imaret (narodnu kuhinju) kako bi se u njemu mogli hraniti.
Imaret je bio tako dobro opremljen da su u njemu, privučeni ukusnim jelima, osim siromaha i putnika, počeli jesti i pripadnici viših staleža, pa je čak i sam Gazi Husrev-beg tu često uživao u domaćim specijalitetima.
Somun je prvi napravio Gazi Husrev-begov intendant (glavna osoba zadužena za opskrbu vojske). Gazija je svog intendanta zadužio da za potrebe imareta napravi posebno pecivo koje će biti ukusno, jednostavno, te brzo napravljeno. Intendant je iskoristio turski recept uz blago prilagođavanje. Gazi Husrev-begov intendant je bio turskog porijekla, a prezivao se Somun, po kojem je ovo popularno sarajevsko pecivo i dobilo ime.
Intendant koji ga je napravio, osmislio je i zanimljivu šaru na somunu koja podsjeća na mušebak (drvena rešetka na prozorima ženskih prostorija u muslimanskim kućama)
Somun je poseban i zbog sjemenki ćurekota. Intendant je ćurekot stavio zbog preporuke Muhammeda, a. s., koji ističe da je ljekovit i da donosi berićet. Somun se peče manje od dva minuta na 500 stepeni u peći na drva, koje mu daje poseban šmek. lako je somun prvobitno napravljen za siromašne i putnike namjernike, on je ubrzo postao univerzalno, poznato pecivo u kojem su uživali svi, a posebno Gazi Husrev-beg. Od tada je somun poznat kao sarajevski specijalitet, bez kojeg je nemoguće zamisliti iftar ili neka tradicionalna bosanska jela.
Somun je danas karakteristično ramazansko pecivo. Sirom Bosne i Hercegovine rasprostranjeno nekoliko naziva za somun: “ramazanske lepinice”, “ramazanije”, “ramazanske lepine”…