Lamperija, zadnji krik mode

OVAKO NEKAKO ILI SLIČNO

●Lamperija, zadnji krik mode●

Kažu – što vidi, to svojim rukama uradi. Bilo je takvih stručnjaka od Drine do Rijeka, čiji eksponati od drveta „samo što ne pričaju“. Doduše, loše prilike su tjerale ljude da se snalaze i da na svaki izazov imaju pravi odgovor. Dobro se sjećam TEHĐAJA i zanimljive testere, i onog „glavnog“ na tehđaju što je samo galamio i komandovao. Niz trupac „opucano“ nekoliko linija sa kanapa koji je dobro umočen u razmućenu crvenu glinu donesenu iz Lađenika – bila je jarko crvena što jeste jeste.

Amma, drvo kao „vegeta“ u sve se miješa: rahtilo, čanak, karlica, stap, sinija, onaj komplikovani stan za ponjave, čak devedesetih i kutija za duhan … No, skrojiti dobru kacu ili bure za pekmez je bila čast i privilegija. Rahmetlije, Gođenjci, Huso Hakić i Muradif Lilić (Čmaka) su bili nezaobilazni. Imali su neki svoj specifičan šablon i mirnu ruku. Sigurno je bilo još vrsnih majstora, ali su mi nekako njih dvojica posebno ostala u sjećanju.

A sad ono glavno! Krajem sedamdesetih žepska regija prestaje biti „crna rupa“. Standard ljudi se žurno mijenja nabolje. U sve sfere života se zavlače nauka i tehnika. Lamperija – zadnji krik estetike. Stoboranci, Brloždani, Podžepci i Planjani su bili zaštitni znak za dobru lamperiju. Volja ti smrčeva, volja ti od bijeloga bora. Nije bila plaho ni skupa, jedino ako hoćeš da ti se izvedu neke karafeke (rezbarenje), onda i momački plati. Na svakom sijelu se našao poneko ko je volio da se pohvali nekakvim novim „noževima“ i burgijama. Kad bih morao jednom rečenicom opisati naš krajolik iz osamdesetih godina, onda bi to bilo ovako – nijedna kuća bez lamperije, još premazana sadolinom.

SEID ZIMIC

Komentariši