Tmuran decembarski dan. Kiša i magla bez niskih temperatura. Ja daleko, predaleko. Kako li je u Žepi?
Po običaju, začas preletim okean, kontinente, brdoviti Balkan i spustim se na Borak pa krenem naniže cestom. Sve što vidim-volim.
Dođem svojoj kući koje nema.
Nema ni komšija, nema ni roditelja, nema ni djece, nema ni galame, nema nikakvih zvukova.
Tišina! …..
Sjećam se, rodili orasi! Svaki se morao obrati i lijepo osušiti.
Zima će sve pojesti. Na tavanu hrpa oraha na prostiralu. Osim što će ih miši ganjati u potkovici, šta s njima? Ja nit’ odrasla nit’ dijete, ali moram i raditi i znati. Učim, gledam, pamtim!
Smirila se sva ljetina.Kuća je prilično zapuštana zbog poslova u čairu i na njivi. Došao red da se malo dovede redu.
Nakon cjelodnevnog rada sjedoh da malo odmorim u onu moju verandu na prag. Lijepo mi, čisto! Gledam u napola ogoljeli dud i niz puteljak ugledah svoju strinu. Evo je pravo meni.
,,Ljubi strina cure svoje!” veli mi, a ja se obradivah kao svojoj majci.
Moja strina je bila moja najveća podrška, moj savjetnik i moj mentor. Uvijek vesela, nasmijana i hitra. Žena koja nikad nije bila ljuta, koja je sve radila sa osmijehom i koju sam neizmjerno voljela i volim. Zagrlih je i nakon sto se ispitasmo za zdravlje, ja je upitah: ,,Strina, gdje ti je adžo?” misleći na mog amidžu. Rijetko sam ih kad viđala odvojeno jer su uvijek i u svakom poslu bili zajedno. Ovaj put je ona bila sama.
Malo se zamislila pa mi je rekla:,,Moj je adžo davno umro, a tvoj je ostao kod kuće”. Glasno se nasmijala, a i ja s njom.
,,Došla sm da vam šta malo skuham. Hajde da vidimo šta imate.”
Začas je pregledala po špajizu ono što se moglo imati a zatim se pope uz merdevine na tavan.
Evo je, nosi punu krošnjicu oraha. Dobih naređenje da sve istučem i preberem dok ona pripremi tijesto. Za pola sata bijaše sve spremno, jer mi je i ona pomogla. Puna ćasa isitnjenih oraha i tri jufke tijesta od crnog pšeničnog brašna.
Prostrla je čaršaf, postavila siniju i za tili čas, rasukala tri maslonjaka. Presipala ih je posoljenim orasima. Prije mi je rekla ,,Sjedi i gledaj. Uči se! Ne mogu ja često dolaziti”.
Kasnije sam i ja pravila maslonjake s orasima. Nikad ni jedan nije bilo ukusan kao ovaj strinin.
Ostalo je sjećanje i golema uspomena.
Moja strina živi ugodnu starost okružena ljubavlju svojih unuka i djece. Baš onako kako je zaslužila. Kaže da i sad napravi maslonjak s orasima. Ja joj, osim dove Allahu za njeno dobro zdravlje, mogu pokloniti ovaj zapis, jer iako je moja strina Zumra sitna po fizionomiji ima dušu kao ova Gradina iza nje. Ljudi su ili veliki ili mali a ona je veliki čovjek. Pamtim tvoj maslonjak i volim te moja strinka..
10.12.2024
AZRA ŽIGA
