Bahrija Bogilović: Dan kada sam zatvorena u garaži kod Crkvenog doma
Bahrija Bogilović je živjela u blizini Crkvenog doma. Prisjeća se kako se u proljeće 1992. pucalo po gradu, a Bošnjaci pozivani megafonom na predaju. Ljudi su bježali prema okolnim selima, dok su im kuće paljene. Priča kako je 19. juna, u ulici gdje je živjela, ugledala tenk, a potom da je sa suprugom Sulejmanom i drugim stanovnicima izvedena na ulicu, te su razdvojeni.
– Izađemo mi napolje, žene na jednu stranu, muškarci na drugu stranu. I muškarcima – da stave ruke na glavu. A nama su ženama rekli: “Haj'te da idete pred Crkveni dom, da vas spasimo. Samo se ne smije niko okrenuti. Ko se okrene bit će ubijen”, da mi ne vidimo valjda šta će s muškarcima – prisjeća se dana kada je zatvorena u garaži kod Crkvenog doma, odakle je narednog dana s drugim stanovništvom autobusom napustila Rogaticu.
Posmrtne ostatke supruga nikada nije pronašla, a nade je sve manje, kaže.
– Nisam nikad ništa našla. Sve sam tražila, svugdje sam prijavljivala. Išla sam tri puta u Visoko da vidim da nije moj muž, kad su dovozili one iz Seljana, iz tog Rasadnika. Isto i moja je majka živjela na selu i ona je nestala. Nije lako ići u Visoko i te mrtve gledati. Nisu to mrtvi ljudi, to su samo kosti, oko njih tako ta ko zemljica – opisuje Bogilović.