Godine su prolazile i proći će ih još ali moja rana je ista
9.06.1992-19.06.2025
Godine su prolazile i proći će ih još ali moja rana je ista, ništa izblijedila nije. Iz dana u dan postojala je sve dublja i dublja, sve bolnija i bolnija.
Tog 19. 06. oduzete su od mene osobe mom srcu najmilije. Moj babo, moj brat, dedo amidze i, rođaci…
Svaki dan, pogotovo na početku očekivala sam vas, da ćete se samo odjednom pojaviti ali vremenom postala sam svjesna nekih stvari… vrijeme je prolazilo a vi ste sve više i više nedostajali.
Moj brat, moja duša, sedamnaest godina je imao, uzeli su njegovu mladost, njegove snove. Uzeli su od mene tu sestrinsko bratsku ljubav.
Moj babo, sve moje na svijetu, sa njim su mi uzeli djetinjstvo, onu sreću koju ima dijete kad trči babi u zagrljaj. Oduzeli su mi dušmani i pravo i sreću, da kad su Bajrami nemam kome da ljubim ruke.
Pa tu su i amidze i dedo krvi moji, koji su trebali biti tu da dijelimo i lijepe i loše trenutke zajedno ali dušmani sve to uzeše. I zbog toga nikad im halaliti neću.
Nesretni rat, dušmani uzeli su vam živote ali jednog dana ako Bog da sresti ćemo se tamo gdje nema boli i rastanka.
Zločince će vjerujem jednog dana stići kazna, ako ne na ovom svijetu, na onom drugom hoće sigurno.
Volim vas, nedostajate i uvijek ću o vama pričati svom Adinu, živjet ćete i živite kroz naše priče.
El Fatiha