U njihovom radu, vjeri, ustrajnosti i zajedništvu zrcali se sve ono što ovu zemlju čini posebnom. Ne traže priznanja, ali ih zaslužuju. Ne izgovaraju velike riječi, ali žive istinu.
Ismet ef. Bećar dugogodišnji je hatib džamije u Podžeplju. Skoro dvije decenije vezan je za džemat i džematlije, a način na koji govori o ovom kraju, ponosno i dostojanstveno, s mjerom i osjećajem, jasno svjedoči o dubokoj ljubavi, o ukorijenjenosti, o tome da Bosna ovdje živi.
Razgovor za Stav počinje podsjećanjem da Evlija Čelebija ovo mjesto opisuje kao “bošnjačko selo na visokoj planini”. Čelebija ga spominje na svom povratku iz Velikog Varadina u Bosnu. Bilježi tadašnji naziv Počinje, u kojem nalazi han.
- Podžeplje je u podnožju planine Žep, na jednom od drevnih puteva ka Srebrenici, uz Jerinjinu kaldrmu. Po popisu iz 1971. godine, u Podžeplju je živjelo 442 njegovih stanovnika. Tokom predratnog popisa, taj broj bio je manji za stotinjak, a na posljednjem popisu 2013. godine, u Podžeplju je živjelo 89 Bošnjaka. To je pitomo, planinsko mjesto. Bogato svim onim što ovu zemlju čini vrijednom borbe. To su čist zrak, pitka voda, nezagađeno tlo i naravno njegovi dobri i ponosni gorštaci – govori nam Bećar.
U Podžepskoj džamiji, između ostalih, službovali su mladomuslimanski aktivista Hakija Subašić, šejh Mustafa ef. Čolić i Mehmed ef. Hajrić, jedan od 97 imama šehida Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, napominje on, naglašavajući da je to ono što ovu džamiju izdvaja među mnogim bosanskim džamijama.
- Mehmed ef. Hajrić boravio je u podžepskom džematu sve do paljenja i pustošenja sela, kada se sa svojim džematlijama povukao u Žepu, gdje je preuzeo dužnost predsjednika Ratnog predsjedništva regije Žepa. Bio je član pregovaračkog tima, imao posebne zasluge u spašavanju nekoliko hiljada Bošnjaka koji su se u to vrijeme zatekli u Žepi. Na prevaru je predat zločinačkoj strani i ubijen. Dijelio je herojsku sudbinu s legendarnim komandantom odbrane Žepe Avdom Palićem, koji također potječe iz podžepskog džemata. Kada smo u ljeto 2007. godine započeli čišćenje ruševina imamske kuće, ispod gomile ostataka građevinskog materijala pronalazili smo lične stvari, posuđe, escajg rahmetli Mehmed ef. Hajrića.
Toga su svjesne i njene džematlije – ističe naš sagovornik.
O ličnoj povezanosti s Podžepskom džamijom i njenim džematom, Ismet nam nije govorio, jer pripada njegovom intimnom prostoru, ali dodaje “reći ću samo da se jedan davnašnji, mladalački zanos pretvorio u moj životni projekat”.
- Iako mnogim mojim prijateljima ta dugogodišnja obaveza ponekad izgleda egzotično, ja vjerujem da je to najkorisnije čime sam se bavio. U protekle dvije decenije naučio sam mnogo o svom narodu i mojoj zemlji, njenim žilavim i hrabrim ljudima.
Mnogi od njih u mom životu prisutni su duže nego članovi moje najuže porodice. Duže poznajem neke svoje džematlije, nego svoju suprugu i našu djecu – kaže on.
U Podžeplje je prvi put došao kao student, u jesen 2006. godine, u pola ramazana, “vođen mladalačkim, buntovničkim duhom i željom mojih roditelja da ne dangubim i ne zaglupim na sarajevskim ćepencima”.
- Džamija je bila porušena, iz njenih zidina probijalo je drveće. Prvu teraviju klanjali smo u povratničkoj kući. Bilo nas je tri muškarca i šest žena. Danas je to centar svih društvenih aktivnosti tog prostora, sa potrebnom infrastrukturom i resursima. Proteklog ramazana, taj mali povratnički džemat u Fond Bejtu-l-mal Islamske zajednice, po osnovu zekata i sadekatu-l-fitra, ukupio je 21.680 KM.
Dakle, džemat koji svoje organizacijske i logističke potrebe ostvaruje samostalno, u stanju je predano brinuti o institucionalnoj kulturi i potrebama drugih muslimana. Podžepci su primjer da ne postoje veliki, ni mali džemati. Postoje samo bolje, ili nedovoljno organizovani džemati. Mi smo surovost povratničke svakodnevnice i depopulacijski usud, pretvorili u šansu i uspjeli animirati širok i raznolik front naših članova i aktivista, na svim stranama svijeta. Tu je koncentrisan naš idejni i organizacijski potencijal – ističe Bećar.
Podžepski džemat oživljen je u jesen 2006. godine, a svečanost otvorenja obnovljene džamije upriličena je 20. jula 2008. godine.
Kako napominje naš sagovornik, nakon iskustva agresije, razaranja, genocida i protjerivanja, džamija u Podžeplju je glavno okupljalište, duhovno i kulturno uporište ljudi tog prostora, centar njihovog društvenog života.
- To je svijetlo lice Islamske zajednice, kojem su okrenuti tamošnji ljudi, zajedno sa svojim porodicama, ali i našom brojnom dijasporalnom zajednicom. Podžepska džamija je magnet, polje unutar kojeg se začinju sve naše progresivne ideje, dobri i korisni poslovi. Neki defetisti taj prostor proglašavaju napuštenim, ali ja bih kazao da iz njih progovara nemoć da naprave neki lični zaokret i prilagode se novim uslovima.
U blizini džamije posljednjih mjeseci gradi se kuća, s impresivnim projektom i gabaritima. Očekujemo obnovu još jedne. U svim našim selima podižu se krovovi. Neki naši ljudi otvoreno su mi priznali da aktivnosti i živost džemata, potiču njihovu želju da se vrate. Tako se ostvaruje esencijalna funkcija džemata: uzburkati ideje, potaknuti neke moralne zavjete i pomoći ljudima da čine ono u što vjeruju. Tako opstaje Bosna. I kod nas, i svugdje – jasno poručuje on.
Ismet u Podžeplje dolazi najmanje jedanput sedmično, petkom. Već 19 godina.
- Tamo najčešće provedem vikend, zajedno sa svojom porodicom. Nakon džuma-namaza okupimo se u našoj džamijskoj divanhani i razgovaramo uz kahvu. Bude to zadivljujući i topao prizor žive komunikacije, koja nije tehnički posredovana. Prakticiramo džematska druženja, koja su prvobitno bila koncipirana kao familijarna. Tokom ramazana intenziviramo aktivnosti.
Ove godine imali smo 12 zajedničkih iftara u džamiji, kroz koju je tokom ramazana prošlo skoro 1.000 ljudi. Te iftare organizuju i finansiraju naši ljudi. Svake godine, za sve naše džematlije priređujemo bajramski ručak u džamiji, a svi dječaci koji prisustvuju bajram-namazu dobiju bajram-banku. Zimi naše džematlijke organizuju ženska druženja, prave ćeteniju. Džamija je uvijek ugrijana, s dostupnim pratećim sadržajima. Nakon nekoliko godina pauze, prošle godine upriličili smo veliku ikrar-dovu, na kojoj je prisustvovalo preko 200 ljudi. Često imamo goste iz Srebrenice, Zenice, Tuzle, Olova. Podžepci vole ljude i rado pokazuju gostorpimstvo – dodaje on.
Posebno ukazuje na vakife. Dugačak je spisak podžepskih vakifa, kaže on. Također ističe doprinos mladih ljudi.
- Selma Hasanović Mekić je kći ratnog komandira policije i bosanskog šehida Avdije Hasanovića. Njen otac ubijen je u jednom od posljednjih granatiranja Žepe. Teško ranjena, satima je umirala njena maloljetna sestra. Iako živi u Americi, Selma bdije uz svoj podžepski džemat. Abdullah Hodžić rođen je u ratnom zbijegu, u godinama agresije, kada je rađanje novog života bilo čin prkosa progonjenog naroda. Dijete koje je rođeno u doba neizvjesnosti, danas na drugom kraju svijeta pronosi glas o svom slobodnom narodu i čuva svoj zavičaj. Najmlađi vakif podžepskog džemata je desetogodišnji dječak Amin Kaan Avdić.
Malobrojne grupe koje ispred sebe stave svoja uvjerenja, mogu postići veliki rezultat. Nije bitno koliko nas je, već koliko smo ustrajni – naglašava Bećar.
Ovi ljudi duže od dvije decenije žive na svojim ognjištima, ponosno kaže on. Nisu to više nikakvi povratnici, kojima treba nečija milost i sažaljenje, nastavlja, nego se radi “o ponosnim stanovnicima Bosne i njenim uglednim domaćinima”.
- Prostor i imanja jesu bili razoreni, ali duh i volja za životom su vitalni. Kada se sve mora ispočetka, kada ste lišeni neke velike podrške sa strane, onda ste prinuđeni razvijati vlastite kapacitete. U tim uslovima rađa se posebna povezanost i vrlo angažirana zavičajna kultura. Kako drugačije objasniti spremnost ljudi da u svom rodnom mjestu Krivačama, u kojem zimi desetak porodica, sami finansiraju vodovodnu mrežu, koja je koštala preko 60 hiljada KM? To je posao za organiziranu lokalnu zajednicu. Međutim, ako znate da je to rodno mjesto komandanta odbrane Žepe Avde Palića, onda je sve jasno.
Tu niko ne čeka općinu, niti grdi i psuje svoju državu. Ali, sve to se ne da vidjeti iz sarajevske magle, ni drugih prenatrpanih gradskih centara. Morate se popeti na brdo da biste doživjeli Bosnu. U tim se gorama, prostranim poljima i vrtačama, zapravo kroji njena sudbina. Tamo danas žive oni koji žele da je brane – poručio je u razgovoru za Stav Ismet ef. Bećar.
Jasna je poruka. U stanovnicima Podžeplja Bosna ima svoj jasan, hrabar i postojan glas. Koji neće utihnuti.
