Riječ je o običajima iskonskog (predislamskog) podrijetla, a u islamu su dobili još jači stimulans i osobit značaj zbog svog humanitarnog i čovjekoljubivog karaktera. Te običaje mogli bi svrstati u dvije grupe;
1) Prvu bi sačinjavali običaji koji predstavljaju trenutno dobročinstvo, pa kod današnjeg muslimanskog svijeta imaju karakter »sadake« (Dao Bog da sadaka bude« ili »E da bude sadaka«.
2) Drugu grupu čine običaji koji predstavljaju dobročinstva od trajne koristi (»Akibet-hajr« – s trajnim korisnim posljedicama), pa kod naroda imaju karakter »hajrova« ili »hajrata«.
Običaji iz prve grupe najčešće su vezani za neku prigodu, pretežno iz poljodjelskog zanimanja. Tako, na primjer, prigodom početka proljetne sjetve i iznošenja prvog sjemena na njivu, običaj je kod muslimanskih seljaka rogatičkog kraja da se ispeče velika, i što može biti, ukusnija pogača ili maslanica.
Ta pogača (maslanica) umota se vruća u peškir i zagnjuri u sjeme koje će se u vreći nositi na njivu i posijati. O tome se obavijeste komšije, prvenstveno djeca (čobančad) da dođu na njivu i da pojedu komad vruće pogače prije nego li se u zemlju baci »prva ruka sjemena«.
Svi prisutni na njivi, koji posjedaju uokolo, dobiju po komad vruće pogače, koju domaćin izvadi iz vreće sa sjemenom i izlomi na onoliki broj komada, koliko ima prisutnih. Kao da i sada gledam i čujem svoga amidžu Bećira, kako uget pod vrećom prvog sjemena i vrućom pogačom unutra, glasno saziva nas djecu da idemo za njim na njivu i projedemo po komad vruće»sjemenske pogače«.