GRADOVI U TIŠINI
Kad mjesto postane praznina
Ne nestajemo preko noći. Nestajemo polako kroz tišinu, kroz naviku da više ništa nije kao prije i kroz to da se više niko ne pita zašto.
Odlazi se bez galame. Bez oproštaja. Bez povratka.
Nestaju mjesta koja nisu razorena, ali su napuštena.
Ne brišu ih granate već tišina. Ne ruše ih bombe, već godinama zatvorena vrata.
Gube se adrese na kojima više niko ne pali svjetlo.
Škole još stoje, ali bez djece.
Prema izvještaju Amnesty Internationala, mnoge povratničke zajednice u Bosni i Hercegovini formalno su obnovljene, ali suštinski nikada nisu zaživjele zbog instuticionalne nebrige, straha i ekonomske pustoši. Povratak na papir, ali ne i u život.
Glamoč, Drvar, Višegrad, Foča, Rogatica i mnogi drugi gradovi nisu srušeni, ali su narušeni u tišini, između dva popisa, između odlaska i dolaska.
U Glamoču ima više spomenika nego djece. Škole su poluprazne, a radna mjesta, kako nam je rekao mještanin Salko Mešić, pamte samo u prošlom vremenu. Federalni zavod za statistiku potvrđuje da je stanovništvo prepolovljeno, a mladih gotovo da i nema.
Nekada simbol partizanske borbe i industrijske snage, danas Drvar čeka investitore, stanovnike, budućnost. Prema OSCE-ovom izvještaju o održivom povratk, Drvar je jedan od gradova u kojem zajednice postoje, ali bez podrške. – Mi smo u ratu bili na mapi, sad smo samo fusnota- ističu stanovnici Drvara.
Ćuprija Mehmed-paše Sokolovića stoji. A ko stoji na njoj? Višegrad ima turističku sliku, ali ne i život u mahali. Povratničke zajednice u Višegradu, prema Amnesty Internationalu, ostale su administrativno prisutne, ali fizički i emotivno odsutne. Škole podijeljene, ulice poluprazne a komšije daleke.
Neka mjesta ne nestaju odjednom, nego centimetar po centimetar.
Foča gdje zidovi pamte više od ljudi, Rogatica, gdje su izlozi zatvoreni, Vareš, gdje rudnik više ne nosi željezo već tišinu. Donji Vakuf, gdje su se nekada ljudi sretali, a danas samo mimoilaze. Nevesinje, gdje je zemlja široka, ali prazna. Šipovo, gdje se rijeka čuje, ali djeca ne. Lopare, gdje tabla ostaje, ali jezik ne staje. To nisu samo imena, to su mjesta koja više niko ne zove imenom.
Ne postoji izvještaj koji mjeri nostalgiju. Ne postoji brojka koja opisuje osjećaj kada te više nema gdje nazvati svojim. Ali postoji šablon: odsustvo sistema plus odsustvo ljudi jednako je gradu koji postoji, ali nije ničiji.
Ne brišu se gradovi u vatri.
Neki nestaju u tišini i niko to ne primijeti.
AVAZ