ZAŠTO MRZIM JULI
Autor Seid Zimić
Zbog jednog prošlovjekovnog jula mrzim svaki juli.
I raspust mrzim zbog jula, i ranoprispjele julske kruške zaobilazim – gorke su.
Kako bi moj krajolik bio lijep bez jula, pogotovo onog iz ‘95. ovjerenim pečatom na kom je ugravirano – kataklizma. Zavičaj postao opsesija, nahrlile uspomene ovakve i onakve, pa sam počeo i sanjati i snove tumačiti …
Sanjam!
U prizemlju „Sarajke“ kafić SKY, okupljalište Žepljaka iz doba olimpijade, prepun nepoznatih lica. Naspram mene Avdo, Avdo Palić.
Galamimo, nadmudrujemo se oko nekih datuma, imena, cifri, jednačina sa dvije-tri nepoznate. Ne kontam, samo sam zapazio da je na njegovom, vješto ispletenom, džemperu bio simbol ZOI Sarajevo ‘84.
Nema rum-cole, samo nekoliko dugorepih osušenih krušaka.
Svašta.
I ovo sam zapamtio: „Ne pitaj me ništa, sve znaš. Ništa se nije desilo što nije trebalo da se desi. Svaki paragraf Hodže Vrelca smo ispoštovali. Galaksija je zasnovana na ravnoteži – gubitak i dobitak moraju biti u vinklo.
Neću vam halaliti ako ovdje u Sarajevu izgubite bitku sa „kravatašima“, morate biti mudri – nema Hodže Vrelca da daje uputstva!“
Košmar. Allah me nagradio prelijepim snom, a bolje bi bilo da nije.
Nisam dovoljno učevan da odgonetnem zadaću, a volio bih Avdu poslušati.
Dužnik sam mu …