Svako od Žepljaka ima svoju priču i svakom od njih priča nekako skrene u ratne godine. Hasib nam priča o slavnim akcijama odbrane Žepe, o podvizima branioca o kojima svjedoče spomenici na putu ka Han-Pijesku. Ostali se uključuju, dodaju pokoji detalj, pričaju o Ukrajincima iz UN bataljona koje ni danas smisliti ne mogu, o Dodiku i SDA, povratku i obnovi, o napadu na Gazu
Autor: NEDIM HASIĆ
FOTOGRAFIJE: Velija Hasanbegović
To je mjesto teško opisive, rajske ljepote. S koje god strane da krenete ka njoj, od Han-Pijeska ili od rogatičkih Borika, ljepota je sve što vidite, dokle god se pogled pruža. Sve je tu, u i oko Žepe. I livade, i mirisna borova šuma, i zrak i ledena voda nevjerovatnog okusa usred mjesta, ispod memorijala poginulim braniocima Žepe. I huk istoimene rijeke Žepe, koja se probija uskim kanjonom do Drine, odnosno do jezera Perućac, što ga napraviše brane na njoj. I slap na Žepi je tu, i stijene koje kod Slapa vire iz vode noseći na svojim plećima kućice za odmor i ribolovce. I stari nišani otisnuti u zemlju i zastava što ponosno vihori, tu na granici sa susjedom s druge strane, odakle je počesto stizalo zlo. Žepa je lijepa kao gizdava glumica, kao žena koje se ne možeš nagledati, pa se stalno osvrćeš i pogleduješ za njom.
Kratak korak unatrag, u historiju, kaže da se Žepa prvi put spominje u osmanskom defteru iz 1485. godine, kao selo koje pripada starom gradu Vrataru, značajno mjesto gdje su podignuta dva kamena mosta. Istražujući historiju ovog kraja profesor Jusuf Žiga zapisat će da se ne zna pouzdano kada je i na osnovu čega Žepa dobila ime, da li po istoimenoj rijeci koja kroz nju protiče ili planini Žep. U to osmansko doba Vratar je imao status “bazara”, otvorenog trga, a činile su ga “34 kršćanske kuće, sedam samaca, tri muslimanske kuće i dva mlina”.
Prije i nakon Drugog svjetskog rata imala je status općine u kojoj je živjelo oko 7000 stanovnika. No, onda su je socijalističke vlasti podijelile ukinuvši joj status općine, neka su sela pripojena Han-Pijesku, a ostatak sela pridružen općini Rogatica. U Žepi je pred rat bilo oko 800 domaćinstava i nešto manje od 2.500 stanovnika. Nakon pada te zaštićene zone UN-a sve je stanovništvo protjerano. Ali narod se vraćao, teško i polahko, pa danas u Žepi živi oko 250 osoba, onih koji prezime u svojim kućama pa ih zaista smatraju povratnicima. „Odnosno, tačno ih je 273. Kad je bila korona, bilo je dosadno, pa sam napravio popis“, uputit će nas lokalni imam, Elvedin ef. Selimović.
Sve Žepa ima, ali joj nešto ipak fali. Nema djece. Raspust je a nema graje, nema vike. Koš i fudbalski teren zarasli su u visoku travu, tu već niko odavno ne igra lopte. Tek dva dječaka na biciklima svako malo projure gledajući ko je to neznan došao u njihove avlije. „Znaš, prije rata je u školu išlo po 800 djece. Sada samo jedno. Kako se onaj mali zove? Admir? E, on ti sam ovdje ide u školu, ima starijeg brata, a njega babo vozi u školu na Borike“, priča nam Hasib Osmanović.
„Ma, on ti je najveća zvijezda u Žepi. On sam u školi a četiri učitelja dolaze zbog njega“, dodaje ef. Selimović. Gotova je džuma pa će se oni koji su se i sat i po ranije okupili ispred obnovljene džamije opet skupiti da uz kahvu razmijene novosti. Efendija sa djecom i suprugom iznosi u hlad sokove i findžane, veliki stol premješta da bude svima bliže. „Eto ga, k'o mejtaš“, smiju se džematlije.
Ispod džamije druga je grupa mještana, onih koji nekada idu a češće ipak ne idu na džumu. Oni su u hladu, uz pivo, dočekali putujući granap, kombi kojim svakog petka stignu naručene namirnice. „To ti je drugi džemat“, smiju se deduke dok se obuvaju i sjedaju ispred džamije. Efendija će, kaže nam, kasnije i njih obići da se porazgovaraju.
Svako od Žepljaka ima svoju priču i svakom od njih priča nekako skrene u ratne godine. Hasib nam priča o slavnim akcijama odbrane Žepe, o podvizima branioca o kojima svjedoče spomenici na putu ka Han-Pijesku. Ostali se uključuju, dodaju pokoji detalj, pričaju o Ukrajincima iz UN bataljona koje ni danas smisliti ne mogu, o Dodiku i SDA, povratku i obnovi, o napadu na Gazu.
Pokazuju nam i na svoju You Tube zvijezdu Eseda Omanovića. Video na kojem je snimljen taj brkati Žepljak za kojeg niko nikada ne bi rekao da ima 82 godine ima više od pola miliona pregleda na tom kanalu. Video na kojem Esed priča o neobičnoj šljivi za koju niko ne zna koje je vrste, staroj osam decenija. Video o drvetu koje daje „tri metra šljiva“ izazvao je raspravu širom bivše Jugoslavije, a od Eseda stvorio pravu malu zvijezdu. A onda je rasprava sa Esedovih šljiva skrenula na njegove godine i na to ko je najstariji u mjestu. Ostala je dilema je li to Galib Čavčić sa svoje 93 godine, još uvijek tako hitar da odjuri sa džume zaboravivši na svoj štap ili je to pak jedan drugi Čavčić, Hamid, koji ima 94?
„I to je ovdje najveći problem, to što Žepa stari“, priča efendija Selimović. „Svijet se raselio, mladih nema, postajemo vikendaško naselje, dom za stare. A ovdje ima posla, ima života. Mi bi sada mogli zaposliti pet ljudi da rade cijelu godinu, jer treba održavati puteve, čistiti okolo granje. Ali nema niko. Ovdašnji svijet koji je vani godišnje plati stotine hiljada maraka za održavanje imanja. Od toga bi se lijepo moglo živjeti.“
Juli je i godišnjica je pada i egzodusa, ali Žepljaci ipak više žele o lijepim stvarima. O životu i onome što bi se ovdje moglo napraviti da više svijeta dođe nagledati se njihove ljepote, ne samo oni koji tamo krenu mahsuz. „Priroda je čudo, možeš planinariti, ima se gdje spavati, imamo most i kulu, rijeku… Sve imamo, samo smo nekako zaboravljeni. Odbačeni k'o Hajdar od Turaka. Ovaj nas entitet neće, Sarajevu ne trebamo“, uglas će džematlije dok se polahko razilaze kućama.
Nutkaju, zovu na ručak i oni i imam, no mi ćemo ipak dalje, nekoliko kilometara niže, do Slapa. Tu je Perućac, s desne je strane Višegrad, s lijeve Bajina Bašta. Na Slapu se može ručati kod Nezima Cocalića. Ima restoran na obali i dobru ribu, a preko rijeke, na drugoj strani, kolibice za odmor. „Ima svijeta, hvala Bogu, evo sad za vikend mi ih se najavilo dvadeset za noćenje. Vozim ih čamcem, napravim ručak, bude lijepo“, priča nam Nezim. Tu je u blizini nekada bio otvoren hotel. Lijep, moderan, opremljen, ali više ne radi. Zašto, ne zna niko.
Idemo Nezimovim čamcem do slapa kod kojeg se Žepa ulijeva u Drinu. Tamo je spomenik podignut pobijenim Višegrađanima čija je tijela Drina nosila ovamo. Nezim i ostali Žepljaci su ih krišom, tokom noći, kopali kod slapa jer drugačije nije moglo od srpskih snajpera. Kasnije će ih, nakon rata, ekshumirati. Priča a svojom mirnoćom i glasom svaki trenutak odaje utisak dostojanstvenog čovjeka.
„Kad je Žepa pala, ja sam ostao još dva i po mjeseca ovdje. Nas nekolicina smo se krili okolo, po pećinama. Dokopali smo se nekako Kladnja i onda sam se vratio po brata koji je ostao ovdje. Nisam ga mogao ostaviti. Preživjeli smo obojica. Mislim da nam je poginuo samo jedan momak tada. Sve se nekako preguralo i vratio sam se definitivno 2002. godine. Dobro je. Problema nema, niko nas ne dira, sarađujemo, poslujemo, sa svakim fino. Živi se.“ Nezim veže svoj čamac. „Ovaj ti je drugi čamac od doktora Bećira Heljića. Ljudina je to bila“, priča nam dok se pozdravljamo. „A ko to od Žepljaka nije ljudina“, zaustimo da mu odgovorimo, no već je Nezim na jednom od svoja dva telefona. Dogovara poslove za vikend. Kratko je ljeto, treba raditi.
Treba doći u Žepu, mahsuz u to mjesto rajske, neopisive ljepote. Nije daleko odakle god da se krene, a ni putevi nisu loši, oni koje je nakon rata uglavnom gradio rahmetli Enver Štitkovac. Da se čovjek nagleda te ljepote, da šuti i da napuni dušu Žepom i pričama njenih ljudi. Da se Žepljaci ne osjećaju k'o taj neki Hajdar.
STAV.BA
12.08.2024.